Naši životi su se zauvijek promijenili u "eri COVID-19". Anglosaksonci koriste kratki izraz koji sažima promjenu koja se dogodila: "novo normalno", što se nenormalno udomaćilo i u hrvatskom jezičnom izričaju. To je ono što živimo u našim društvima, nova zakonitost. I ta pravilnost ima jasno ime: neizvjesnost. Neizvjesnost sve preokreće. Prije svega, ne dopušta nam da pravimo planove. Tko, primjerice, može lako planirati putovanje u inozemstvo bez brige ili straha da ga zarazi virus i da će ga prenijeti svojoj obitelji ili prijateljima čak i ako bude vrlo oprezan? Panika se odmah brzo širi kada se broj slučajeva poveća. Broj smrtnih slučajeva svaki dan se približava milijunu, ali oni nisu jedini uzrok straha. Sa sobom nose osjećaj relativnosti, možda bi se moglo reći apatije. Svaki dan gubimo živote naših sunarodnjaka i to nam se čini kao nešto normalno, nešto neizbježno.
Osim toga, stres se povećava. Većina dobiva cjepivo, ali sada sve više ljudi shvaća da treća doza neće biti posljednja doza. Istovremeno, naše radno okruženje je doživjelo radikalni preokret. Glavni mediji predstavljaju opsežna istraživanja na ovu temu. Rad na daljinu je za mnoge od nas već neko vrijeme dašak svježeg zraka, ali sve više ljudi počinje se umarati od ekrana ili ne mogu odvojiti profesionalno od osobnog vremena. Svi smo, neki manje, neki više, izolirani od prijatelja i kolega. Koliko god mislimo da nas Zoom pokriva, to se ne može usporediti s interakcijom s ljudima oko nas. Čini se da je nemarnost sada element prošlosti.
Rezultat je ono što većina ljudi odbija priznati čak i sebi: osjećaj depresije, koji svatko doživljava drugačije. U tome smo, na jedan bizaran način, više ujedinjeni nego ikad prije. Dok, osim u rijetkim iznimnim okolnostima kao što su svjetski ratovi i udari meteorita, lokalne situacije obično određuju emocije ljudi, to se u posljednje vrijeme promijenilo. Covid-19 je svijetu dao zajedničku sudbinu po prvi put u životu. Znanstvenici od Kine do Njemačke i SAD-a su radili zajedno. Jedino je tako bilo moguće obuzdati pandemiju dekodiranjem genoma virusa i tako osigurati formulu za cjepiva i njihovu proizvodnju. Znanost je pak bila umrežena kroz industrijsku proizvodnju i distribucijsku logistiku na globalnoj razini. Svijet je kroz ovu godinu bio ujedinjen kao tekućina u kapi. I to doslovno.
Istodobno, vlade se također suočavaju sa složenim situacijama. Koliko poziva za cijepljenje treba uputiti premijer? Koliko se ograničenja može nametnuti? Koliko je lako odlučiti se za novu blokadu? Koliko se naknada i pomoći može pružiti poduzećima i pojedincima prije nego što se vrati "duh inflacije", kao što se to čini polako, ali postojano? I kako se treba odnositi prema onima koji su protiv mjera i obvezatnog cjepiva? Koliko god želimo zaboraviti i misliti da će sve biti lako kao prije, ništa više nije isto. Naš svakodnevni život više nije linearan, poprimio je oblik začaranog kruga. Preplavljuje nas osjećaj bespomoćnosti, jer se gubimo u statistikama, mišljenjima i raspravama političara i znanstvenika (od kojih su neki do opasnog stupnja fascinirani magijom televizijskih ekrana, a drugi ne mogu ni "primirisati" medijima). Pandemija je poput vrata kroz koja smo prošli i nitko ne zna kad ćemo izaći. To je sada možda jedina sigurnost.
Ono što se prije godinu i pol činilo, tek usputna zagrada, koja je trebala postati povijest, pretvoreno je u svakodnevni poredak naših društava. Iznimka, u pravnim i političkim pitanjima, eliminirala je normalnost vladavine prava i ustavne strogosti. Izvršna vlast je uzurpirala ovlasti zakonodavne, dok su pravosudna jamstva sloboda dramatično narušena. Logika ljudskog postojanja, u svoj svojoj jednostavnosti, predmet je državne regulacije. Čovjek se čini nemoćnim pred ofenzivom u kojoj je strah od smrti alibi koji daje autoritetu, ali i tehnološkim korporacijama, mogućnost proširenja kontrole. Ništa ne izmiče budnom oku nadzora, a novi oblik jedinstvenog razmišljanja uskoro će se roditi.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
