Kompletna borba jedne lavice: Kako je Tina Turner za života morala pobjeći iz sva tri svijeta da bi napokon pronašla mir i sreću

Kasno sinoć, 24. svibnja, stigla je vijest da je u 83. godini života preminula ikona rock glazbe, Tina Turner. Iako već niz godina nije nastupala, još od 2009. kada je bila na svojoj zadnjoj turneji povodom pola stoljeća karijere, njezin odlazak je svejedno velika prekretnica. Jer sve dok je Tina bila negdje među nama može se reći da smo živjeli usporedno sa zlatnom generacijom koja je glazbu podigla na jednu razinu koja prelazi okvire užitka i razonode. Ta zlatna generacija pretvorila je glazbu u nešto bez čega bi jednostavno bilo nezamislivo živjeti, a i kad bi se živjelo to bi bio jedan vrlo bijedan život.

Odlaskom Tine Turner sva njena glazba i dalje ostaje s nama, ali sada već kao sjećanje na nju i zbog toga ne možemo ne osjećati jednu tugu koja se na trenutke osjeća kao strah. Što ako joj se cijeli svijet nakloni i "krene dalje"? Što ako Tina postane jedno od onih imena početne glazbene transformacije koja se već zaboravljaju? Jer što je s imenima koja su stvarala ono što volimo prije Elvisa Presleya? Nitko pritom ne umanjuje važnost "kralja", ali koliko se ljudi danas sjeća, recimo, Sister Rosette Tharpe, prvotne "bake rock n rolla"? Tharpe je bila ekstremno važna za same osnove rock n rolla, glazbenog žanra kojeg je sama stvarala 30-ih i 40-ih godina mješavinom gospela i svoje električne gitare.

Tharpe je samo jedno od brojnih imena koja neminovno padaju u zaborav. "Stari rockeri" je znaju, ali njih se već neko vrijeme naziva starima i jednog dana će i oni neminovno poći putem Tine Turner. Hoće li onda nove generacije prekopavati stare arhive u potrazi za zvucima iz prošlosti dok im se neprestano servira sve novija i novija glazba? Neće biti lako, jer i među novom glazbom ima jako puno dobrog tako da se konkurencija stalno povećava.

No, uspomena na Tinu Turner živjet će sigurno još dosta vremena jer sjaj njene zvijezde bio je gotovo bez usporedbe. Nakon notorno poznate veze s Ikeom Turnerom, Tina se u pravom smislu "vratila na scenu" sredinom 80-ih godina - iako je već 70-ih izdala svoje prve solo albume, no tad još nije bila tako popularna. 80-ih vratila se kao nešto najbliže što smo ikad mogli vidjeti mitološkom feniksu u kontekstu popularne glazbe. Desetljećima prije no što je problematika nasilja nad ženama postala puno veća i važnija tema, Tina ja samu sebe rekonstruirala kao pobjednicu, a ne kao patnicu i taj potez je odjeknuo svijetom.

Dobila je solidarnost i potporu kao malo tko u bilo kojem aspektu javne industrije. Danas živimo u svijetu gdje se senzibilitet prema nasilju nerijetko pokušava i grubo eksploatirati, kao što je bio primjer u "suđenju stoljeća" između Amber Heard i Johnnya Deppa, što generalnu javnost počinje stavljati u zonu automatskog skepticizma prema svim novim tvrdnjama, što je potencijalno katastrofalno za stvarne žrtve nasilja.

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.