Prije dvije godine, u jesen 2019., autor ovog članka boravio je u Armeniji. Bilo je to vrijeme velikog optimizma. Relativno novoizabrani premijer Nikol Pašinijan postao je prava politička zvijezda, mladi Armenci su se politički aktivirali, a počeli su i neki ozbiljniji pregovori s Bakuom i Ankarom. Samo pola godine nakon tog posjeta, sve su nade potonule. Armenija i Azerbajdžan su se zaratili, a ishod je bio poguban za armensku stranu. Turska je pokazala svoju nedvosmislenu podršku Azerbajdžanu, logistički, diplomatski i vojno. Rusija je najzad igrala svoju ulogu medijatora, pri čemu je očita bila i opaska Jerevanu da se ne približava Europskoj uniji. Održani su i izbori u Armeniji, a Pašinijan je dobio te izbore. Nije to bilo veliko iznenađenje. Njegovi protukandidati imali su previše svojih problema iz prošlosti da bi dobili povjerenje armenskih birača. Pašinijan je jednostavno bio jedini mogući izbor, ali premijer svakako nije popularan među Armencima.
Autor je ponovno proveo petnaest dana u Armeniji u kasnom kolovozu i prvoj polovici rujna. Atmosfera je ovog puta daleko drugačija. Nema više toliko optimizma,...
Autor je ponovno proveo petnaest dana u Armeniji u kasnom kolovozu i prvoj polovici rujna. Atmosfera je ovog puta daleko drugačija. Nema više toliko optimizma,...
Poštovani, za nastavak čitanja trebate biti pretplatnik.
Ako već jeste advance.hr pretplatnik, ulogirajte se