Prije dvije godine, u jesen 2019., autor ovog članka boravio je u Armeniji. Bilo je to vrijeme velikog optimizma. Relativno novoizabrani premijer Nikol Pašinijan postao je prava politička zvijezda, mladi Armenci su se politički aktivirali, a počeli su i neki ozbiljniji pregovori s Bakuom i Ankarom. Samo pola godine nakon tog posjeta, sve su nade potonule. Armenija i Azerbajdžan su se zaratili, a ishod je bio poguban za armensku stranu. Turska je pokazala svoju nedvosmislenu podršku Azerbajdžanu, logistički, diplomatski i vojno. Rusija je najzad igrala svoju ulogu medijatora, pri čemu je očita bila i opaska Jerevanu da se ne približava Europskoj uniji. Održani su i izbori u Armeniji, a Pašinijan je dobio te izbore. Nije to bilo veliko iznenađenje. Njegovi protukandidati imali su previše svojih problema iz prošlosti da bi dobili povjerenje armenskih birača. Pašinijan je jednostavno bio jedini mogući izbor, ali premijer svakako nije popularan među Armencima.
Autor je ponovno proveo petnaest dana u Armeniji u kasnom kolovozu i prvoj polovici rujna. Atmosfera je ovog puta daleko drugačija. Nema više toliko optimizma, stanje u Armeniji je podosta ozbiljno, a primirje s Azerbajdžanom će vjerojatno biti izazivano prvom prilikom. Uvjeti primirja su nejasni, a vlada je nemoćna u objašnjavanju svih potpisanih dokumenata. Ponajviše se to tiče nejasnog koridora koji bi povezivao Azerbajdžan s njihovom međunarodno priznatom enklavom Nahičevanom. Koridor prolazi južnom Armenijom, duž granice s Iranom. Ova granica je jedina koja nikad nije bila zatvorena u povijesti Armenije nakon proglašenja nezavisnosti. Islamska Republika je ujedno jedina država s kojom Armenija nema otvorenih političkih pitanja. Gruzija je također prijateljska susjedna zemlja, ali postoje neki nesporazumi i pomalo sumnjičavost među susjedima. Granica s Turskom i Azerbajdžanom je u potpunosti zatvorena i blokirana zidom. Koliko je povoljna pozicija Armenije u svijetu vidi se i po zračnom prijevozu. Većina zračnih veza je s Rusijom i Ukrajinom, kao i velikim središtima gdje žive Armenci u Iranu, Libanonu, Iraku, Rumunjskoj. Najmanje zračnih veza je s Europom. Osim Bukurešta, najizravnije veze su s Atenom, Bečom, Varšavom, Frankfurtom i Kölnom. Niti jedan armenski prijevoznik nema dozvolu leta u EU.
Usred ljeta, Jerevan i Armenija su puni turista. Zemlja s malo slučajeva zaraze Covidom-19, u kojoj se gotovo niti ne nose maske, omiljeno je izletište Rusa i Iranaca. Zemlja je prepuna smještajnih kapaciteta, razvijena je ugostiteljska djelatnost, kao i vinarstvo. Turistima se nude i izleti na Gorski Karabah odnosno Artsah (kako glasi armensko ime ove pokrajine) ali je važno ne unositi nikakve informacije u putovnicu jer bi to moglo imati posljedice zabrane ulaska u Azerbajdžan ili Tursku. Gorski Karabah je, naravno, osobito bolna točka mnogih Armenaca i Azerbajdžanaca. Međusobni zločini počinjeni krajem osamdesetih i početkom devedesetih gorko je sjećanje mnogih obitelji čije su tragedije utkane u nacionalni narativ obje zemlje. Iako je Gorski Karabah međunarodno priznat teritorij Azerbajdžana, pokrajina je samoproglašena republika koju nitko ne priznaje, čak ni Armenija. Izuzetak su tri dodatne nepriznate republike s područja bivšeg Sovjetskog Saveza: Abhazija, Južna Osetija i Transnistrija. Ostatak međunarodne zajednice priznaje Artsah kao dio Azerbajdžana. U studenom 2012. član Urugvajskog odbora za vanjske odnose izjavio je da bi njegova zemlja mogla priznati neovisnost Nagorno-Karabaha. Godine 2012. Armenija i Tuvalu uspostavili su diplomatske odnose i očekivalo se da bi Tuvalu mogao priznati neovisnost pokrajine. U listopadu 2012. australska država Novi Južni Wales priznala je Nagorno-Karabah. U rujnu 2014. godine, Baskijski parlament u Španjolskoj usvojio je prijedlog kojim se podržava pravo pokrajine na samoopredjeljenje, a u studenom 2014. godine parlament Navarre, također u Španjolskoj, izdao je priopćenje koje podržava uključivanje Artsaha u sudjelovanje u pregovorima o nagodbi. Trenutno u Artsakhu ne postoje diplomatska predstavništva drugih zemalja. S druge strane, republika je izgradila malu mrežu predstavništava diljem svijeta. Trenutno ima predstavništva u sedam zemalja.
Nakon potpisivanja sporazuma o prekidu vatre 10. studenog 2020. godine, kojim je okončan Karabaški rat porazom Armenije, vjerojatno je tema o kojoj se najviše raspravlja odnos između Armenije i Karabaha. Što je cilj Armenije u vezi s Karabahom i kako namjerava postići željeni ishod? Stručnjaci i analitičari već su reagirali na nesigurne i neodređene formulacije u vezi s ovim pitanjem u petogodišnjem planu vlade. S jedne strane, vodstvo Armenije nastavlja se pozivati na bitnu potrebu uspostave samoodređenja za Karabah putem pregovora; s druge strane ne žele sudjelovati u događajima koji obilježavaju 30. obljetnicu proglašenja Republike Artsah.
Prvo pitanje na koje je armenska vlada dužna dati jasan odgovor odnosi se na granice Karabaha. Što razumiju armenski premijer, ministar vanjskih poslova i tajnik Vijeća sigurnosti kada kažu "pravo Karabaha na samoopredjeljenje"? Vlada mora artikulirati unutar kojih granica vidi samoodređenje. Je li to unutar granica 26. rujna 2020., unutar granica Nagorno-Karabahske autonomne regije (NKAO) u veljači 1988. ili je u granicama Republike Nagorno-Karabakh koja je proglašena 2. rujna 1991.? S jedne strane, armenske vlasti nastavljaju javno govoriti o potrebi postizanja samoodređenja u Karabahu, ali su istovremeno odbile sudjelovati u službenim ceremonijama posvećenim 30. obljetnici proglašenja samostalnosti. Zapravo, od kraja rata Pašinijan je izbjegavao posjet Karabahu. Prije rata, Pašinijan je u svojstvu premijera posjetio Karabah 12 puta.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
