Čim se priča o napetostima na prostoru BiH to već ima neugodan prizvuk. Kada se pak priča o mogućnosti izbijanja novog rata na tom prostoru to je već skoro pa samoispunjavajuće proročanstvo. No, kada se počinje pričati o tome kako bi na prostoru Bosne velike sile trebale "pokazati svoju snagu" onda to više nisu samo prizivanja totalne tragedije i sunovrata naroda kao što je to bio krvavi rat 90-ih, to je onda već poziv da Bosna reprizira ulogu kao nukleus globalnog rata kakav je bio onaj koji se zapalio pucnjem u Sarajevu 28. lipnja 1914.
Zadnje što bi trebalo je zlokobno fantazirati o takvom sukobu, baš suprotno, ako ova situacija zahtijeva ikakvo mentalno naprezanje onda bi to trebalo biti usmjereno ka nadanju da se takve katastrofe ne mogu ponavljati u tako kratkim intervalima - da su same po sebi bile do te mjere traumatične da ni lud ni normalan nije spreman uzeti oružje u ruke, jedino da je spreman ga baciti ako mu ga netko u iste stavi.
Ali pacifizam brzo izgara i stalno se seli u "puste želje" koje bivaju poravnane nekom novom stvarnošću. Čak ni vremena za čuđenje više nema. Možemo tek na brzinu prihvatiti da lekcije nisu naučene i suočiti se s onim što slijedi. I dalje stoji da narod i narodi ne žele ratovati, ali bezumlje se nikad nije ni trebalo potpaliti na razini cijelog naroda, dovoljno je "motivirati" samo onaj korumpirani dio (i ovdje ne mislimo na gospodarsku korupciju nego, nazovimo to tako, onu duhovnu).
Nebrojeno puta je rečena i nebrojeno puta ignorirana tvrdnja da narodi na prostoru Balkana nisu dovoljno svjesni svijeta oko sebe. Možda je sam Balkan, sa svim svojim internim kontradikcijama i specifičnostima, zapravo "svijet za sebe", ali takvo razmišljanje uvijek će ga iznova voditi u propast.
Ratovi 90-ih bili su rezultat "povratka na stare postavke", one anti-civilizacijske gdje je odjednom, nakon socijalističkog ideala (ili utopije), vrijedio zakon barbarstva da treba grabiti što se može i ukloniti što se može, sukladno vlastitoj prisutnosti i kvantiteti. S jedne udaljene - jako, jako udaljene - točke gledišta to se možda može i shvatiti. Narodi bivše SFRJ su degradirani na postavke barbarstva gdje će resursi biti nedovoljni (opljačkani), a predstojeći život (sustav) maksimalno surov. Ideje o ekspanziji ili pak etnički čistim teritorijima mogu se opravdati kao borba za opstanak, ali ne i kod ljudske vrste. Teško je, vraćajući se u mislima natrag u 90-e, ne prisjetiti se nekih filozofskih citata koji na puno britkiji i kraći način opisuju stvorene situacije. Možda je najprikladniji onaj Friedricha Nietzschea koji u svom najpoznatijem djelu ("Tako govoraše Zaratustra") poručuje:
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
