Svijet je saznao za američki grad Ferguson prije nekoliko mjeseci kada je tamo ubijen mladi crnac Michael Brown (18) od strane bijelog policajca. Neposredno nakon ubojstva buknuli su prosvjedi, a nakon nekoliko nemirnih noći američke vlasti u grad pokraj St. Louisa šalju Nacionalnu gardu s ciljem zaustavljanja izgrednika, ali i gušenja prosvjeda.
Danas pak postaje jasno da prosvjedi u Fergusonu nisu ugušeni, samo su stišani pred novu eskalaciju, a ona je stigla ovog tjedna nakon što je porota visokog suda oslobodila policajca koji je, on tvrdi u samoobrani, ubio Michaela Browna.
Priča oko Michaela Browna nadovezala se na brojne druge priče o ubijenim mladim crncima, primjerice ona vezana uz ubojstvo Trayvona Martina i drugih koji često dobivaju znatno manju medijsku ekspoziciju. No, za velik broj stanovnika SAD-a medijska ekspozicija nije ni potrebna da bi znali u kakvom okruženju žive.
Policijska brutalnost u SAD-u nije nekakav "kulturalni" fenomen i treba ju promatrati iz jednog sasvim drugog ugla. Policijska brutalnost je manifestacija općeg stanja u jednom društvu i ne sugerira na dobro.
"Ovakve stvari se ne dešavaju u Europi", danas ističu mnogi i djelomično su u pravu. U Europi je još uvijek nezamislivo da policija bude toliko "laka na okidaču", pa čak i kada je riječ o incidentima s manjinama. No, ne znači da neće biti. Policijsku brutalnost osjetili su narodi Europe čim su se pokušali pobuniti protiv žestokih mjera štednje, a da su se pobunili još i malo "konkretnije", put od gumenih do pravih metaka brzo bi se prešao.
Ipak, u usporedbi s Europom, SAD je jedna druga priča. Klasne razlike u SAD-u itekako su izraženije nego u Europi gdje socijalna država tek izumire. Kapitalistički model u SAD-u stvara klasu obespravljenih i oni su daleko najveća prijetnja cijelom poretku, a ne nekakvi teroristi u planinama Jemena ili džunglama Somalije gdje SAD operira svojim dronovima.
Niti ekspandirajuća kineska ekonomija niti ruska sve istaknutija vanjska politika nisu ni približno tolika prijetnja vlastodršcima u Washingtonu i njihovim kapitalističkim zapovjednicima koliko je to sam narod SAD-a.
Isti ove činjenice nipošto ne promatraju prekriženih ruku već se pripremaju na borbu protiv "neprijatelja", a te pripreme mogu se vidjeti svugdje. Počevši s doslovno "orwellijanskim" nadzorom stanovništva putem masovne NSA špijunaže, preko uvođenja kontroverznih zakona poput Patriot Acta koji gaze ljudska prava data narodu SAD-a u temeljnim poveljama na kojima je zemlja stvorena, pa do najočitijeg - ubrzane militarizacije policije i snaga sigurnosti.
Kada SAD bombardira zemlje koje nikada nisu napale niti prijetile SAD-u, to se još može objasniti kao dio krvave ekonomske igre koja ima za cilj ugrabiti tuđe resurse. Pa i pragmatični Amerikanci, oni koji su svjesni što njihova zemlja, dakle u njihovo ime, radi na vanjskom planu, slegnuti će ramenima i prihvatiti brutalnost kao kotač koji osigurava prestižni status svjetske super-sile.
No, kako će sebi prosječan Amerikanac objasniti činjenicu da pripadnik policije sve više i više podsjeća na vojnika, što po oklopu, što po oružju, što po vojno-policijskim vozilima koja se kotrljaju i noćas ulicama Fergusona? Tko je sada meta? Tko je neprijatelj? Al-Qaeda? Putin? Assad? Ne, neprijatelj je onaj koji si ovo pitanje postavlja - američki građanin.
Ne zato što u samoj današnjoj strukturi SAD-a postoji nekakva dijabolična želja za gaženjem vlastitog naroda, kao što to sugeriraju neke teorije, već zbog činjenice da sve što se događa u SAD-u je sasvim "prirodno" za model koji je tamo na snazi. Kapitalizam kakvog njeguje i izvozi SAD pazi na dvije stvari: pokoravanje novih tržišta i vlastitu egzistenciju.
Mogu se grane ekonomije beskonačno razvijati i sofisticirati - "radnik" možda više nije onaj koji sklapa autodijelove već onaj koji programira nove aplikacije za pametne telefone - ali suština se u kapitalističkom društvu, naročito američkom, nikad nije niti će se promijeniti. "Radnička klasa" zasigurno fizički ne izgleda kao iz kakvog sovjetskog pamfleta, ali ona nije otišla nikuda - kako i bi? Kapitalizam je krajnje jednostavan sustav za razumijevanje u svojoj osnovi: radnik prodaje svoj rad kako bi stvarao (umnažao) bogatstvo svojem poslodavcu, vlasniku kapitala.
Taj proces traje i proizvodi društvene kontradikcije bez predaha. Ironično, upravo u vrijeme velikih kriza - a SAD je i dalje u krizi, štogod brojke govorile - bogataška klasa naglo postaje još bogatija, dok ona siromašna spoznaje nove dimenzije boli i borbe za sirovi opstanak.
Da, u SAD-u postoje jedan znatan dio populacije koji je "getoiziran" i odbačen na marginu egzistencije, i nije tajna da crnci i latinosi tvore velik dio te skupine, ali je krajnje pogrešno tvrditi kako su ti ljudi "sami sebi krivi" zbog teškog života kroz koji se probijaju kako god mogu.
Komentari s rasističkim prizvucima, koji zadnjih dana često odjekuju SAD-om, ili diskriminiraju s predumišljajem ili su proizvod čistog neznanja. Želi li netko svojom voljom živjeti u donjoj klasi? Jesu li milijuni jednostavno mazohistički nastrojeni? Naravno da nisu i zato je toliko pogrešno kriviti njih za posljedice sistema koji i sam priznaje, primjerice, da nikada ne može imati punu zaposlenost i da će uvijek postojati klasna podjela u njegovoj unutrašnjosti.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
