Za razliku od Europe, gdje je organizirano radništvo još uvijek aktivno, mada ni približno kao nekada, u SAD-u imamo jednu vrlo drugačiju priču. SAD je nekoć bila zemlja s vrlo snažnim sindikatima, no danas je situacija znatno drugačija. Ukratko - kapital je trijumfirao, a radnici su uvelike prepušteni sami sebi, tj. nekontroliranoj eksploataciji.
Ipak, s vremena na vrijeme fragmenti klasne borbe pojavljuju se u SAD-u i onda kada ih malo tko još očekuje. Primjer je recimo 2011. godina, u jeku masovnih Occupy prosvjeda organiziran je generalni štrajk u Oaklandu, gradu s tradicijom radničkog otpora (vidi: Oakland - simbol radničke borbe i uspomene na generalni štrajk 1946.).
Veliki marš radnika prema gradskoj luci Oakland bio je možda najspektakularniji i medijski najmanje pokriven događaj u sklopu cijele Occupy prosvjedne sezone. Generalni štrajk je bio konkretan, potaknut nakon manifestacije policijske brutalnosti nad mirnim prosvjedima, nakon uličnih borbi i barikada koje su proizašle. Naravno da takav velebni događaj američki mediji nisu željeli predstaviti širokoj publici, jer sve što ima veze s organiziranim radnicima u SAD-u se još uvijek smatra najvećom mogućom prijetnjom postojećem sistemu. Cenzura iz 2011. ponavlja se i danas, zbog istih razloga.
Oko 4,000 američkih radnika trenutačno štrajka u naftnim rafinerijama u saveznim državama Kentucky, Texas, California i Washington. Do masovnog štrajka došlo je nakon što su preko vikenda propali pregovori između sindikata "United Steelworkers" (USW) i vodećih naftnih korporacija po pitanju novog trogodišnjeg ugovora o radu.
Predstavnici kompanije Royal Dutch Shell jednostavno su u nedjelju ujutro izašli s pregovora ne dajući USW-u ikakve koncesije.
Vodeći naftni giganti, a ovdje je također riječ i korporacijama ExxonMobil, BP, Chevron i Marathon, unatoč oštrom padu cijena nafte, i dalje svojim direktorima i menadžerima isplaćuju multi-milijunske bonuse. Također treba spomenuti i to da su se dionice naftne kompanije više nego udvostručile otkako je potpisan zadnji ugovor sa sindikatom USW 2012.
Drugim riječima, novca u naftnom biznisu je danas više, puno više, ali radnici od toga nemaju apsolutno ništa, jer sav dodatni profit ide u džepovima njihovih šefova, gornje klase.
Već više od desetljeća plaće radnika u američkom naftnom sektoru stagniraju, dok troškovi života, kao i zdravstvene skrbi, neprestano rastu. Nadalje, mnogi radnici u naftnom sektoru rade smjene i po 12 sati i to po 14 dana u nizu, ističu iz sindikata USW. Rezultat ovakvog izrabljivanja je očit - kroničan umor i rastuća opasnost od smrtonosnih ozljeda na radu.
Zašto bi radnici u najvećoj ekonomskoj sili svijeta morali trpiti ovakvu eksploataciju? Imaju li se pravo pobuniti? Jer nije da novca nema - radnicima bi se za opasan posao moglo bolje platiti ili bi se mogli uzeti dodatni ljudi tako da smjene budu bar malo humanije, ali ne - novac, kojeg radnici zapravo zarađuju, ostaje u rukama njihovih izrabljivača.
Nadalje, valja spomenuti kako je naftni sektor u SAD-u posebno politički privilegiran. Niti Demokrati niti Republikanci ne kane se baviti nadzorom ove industrije, unatoč činjenici da se nerijetko događaju smrtonosne eksplozije, curenje kemikalija i druge ekološke katastrofe.
Ne treba čuditi ni zašto je to tako, naftni sektor uvijek je izdašno financirao kampanje političara s obje strane, i Demokrate i Republikance. Ovo je još jedan od dokaza zašto je dvostranačka demokracija iznimno loš koncept, ako se uopće može nazivati demokracijom. Kome da radnik dodijeli svoj glas na idućim lokalnim, federalnim ili predsjedničkim izborima ako želi da njegov izabrani dužnosnik dovede u red osiljene kapitalističke naftne gigante? Nema kome, jer obje stranke su se već unaprijed prodale jednom te istom izvoru novca koji preko njih ne samo da može nesmetano poslovati (izrabljivati), već često indirektno sudjeluje i u odobravanju novih zakona.
Dvije rafinerije gdje su radnici prekinuli rad nisu slučajno odabrane, riječ je o rafinerijama u kojima su se u zadnjih 10-ak godina desile velike nesreće. Jedna od njih je Marathon Galveston Bay u Texas Cityu gdje je 2005. došlo do eksplozije koja je ubila 15 radnika i ranila 170.
Istraga je zaključila da je za katastrofu kriva kompanija BP koja je tada imala vlasništvo nad rafinerijom. Jednostavno nisu uložili novac u nužnu infrastrukturu i nisu dovoljno izdvojili za nadzor sigurnosti. Zašto nisu? Pa to je već jasno, zbog gore spomenutih multi-milijunskih bonusa za šefove. Tako isti danas i dalje uživaju u svom enormnom luksuzu, dok 15 radnika više ne uživa u ničemu, nakon godina i godina izrabljivanja sada su mrtvi.
Druga rafinerija je Tesoro Anacortes u saveznoj državi Washington gdje je pak 7 radnika poginulo u eksploziji 2010. Državni nadzor ustanovio je kako je kompanija u ovom slučaju kriva za 39 "svjesnih" i 5 "teških" kršenja regulacija o sigurnosti na radu.
Kompanija Tesoro nije, između ostalog, adekvatno održavala opremu niti su poradili na već poznatim curenjima. No, unatoč svim dokazima, ministarstvo pravosuđa pod Obaminom administracijom u kolovozu prošle godine zaključilo je kako dokazi "nisu dovoljni da bi se pokrenula kriminalna istraga".
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
