Nakon ekspanzionističkih poteza u Istočnom i Južnom kineskom moru prethodnih godina, kreatori vanjske politike Narodne Republike Kine suočili su se sa značajnim međunarodnim pritiskom. Kineska ambiciozna politika širenja u obližnjim morima našla se pod osudom velikog dijela međunarodne zajednice. Vrlo značajno je to što je ovih dana Japan javno osudio kineske poteze, a ta činjenica skreće pozornost na aktualne zategnute odnose dvije velike azijske sile. Odnosi Tokija i Pekinga se upravo ovog ljeta možda nalaze na prekretnici.
Kina je javno u nedjelju pozvala Japan da se suzdrži od intervencije u moru južno od kineskog kopna. "Japan nije zainteresirana strana u pitanju Južnog kineskog mora i uzimajući u obzir svoju sramotnu povijest, nema nikakva prava na bilo kojoj osnovi optužiti Kinu zbog ovog pitanja" - izjavio je glasnogovornik kineskog ministarstva vanjskih poslova, Lu Kang.
Takva vatrena reakcija uslijedila je nakon što je japanski ministar vanjskih poslova Fumio Kishida obećao da će razgovarati o sporu u Južnom kineskom moru sa svojim kineskim kolegom na sastanku Saveza država Jugoistočne Azije (ASEAN) koji se ponedjeljak odvijao u Vientianeu u Laosu. Kina i Japan nisu države članice ASEAN-a, ali nazočne su na razgovorima. Četiri države članice saveza: Vijetnam, Filipini, Malezija i Brunej imaju teritorijalne zahtjeve (koji se kose s kineskim) u spornim vodama i pomorskim rutama kroz koje godišnje prođe robe u vrijednosti više od pet trilijuna dolara.
Kada je u travnju ove godine japanski ministar vanjskih poslova Kishida posjetio Peking, njegov kineski kolega Wang Yi bio je sve samo ne sretan. Jedan od prigovora koje je Kina iznijela prema Japanu ticao se Summita G-7 kada su lideri izdali zajedničko priopćenje o pomorskoj sigurnosti u kojem su izrazili zabrinutost zbog kineskih poteza. Na travanjskim razgovorima, Yi je prezentirao četiri zahtjeva za poboljšanje kinesko-japanskih odnosa, pritom spomenuvši "odbacivanje mentaliteta konfrontacije i suradnju s Kinom kako bi se održao mir, stabilnost i prosperitet u regiji".
Prvi od Wangovih zahtjeva povezan je s politikom "Jedna Kina" odnosno nastojanju da se Tajvan vrati pod kontrolu Pekinga. Kina pozorno prati poteze novoizabrane tajvanske predsjednice Tsai Ing-wen i bliske odnose Tajvana i Japana koji izazivaju nepovjerenje kod dužnosnika u Pekingu. Čak nakon što je Kina usvojila mjere kako bi unaprijedila odnose s Tajvanom, tajvansko javno mnijenje je i dalje protiv ujedinjenja dvije Kine. Frustracija Pekinga raste.
Drugi zahtjev se odnosi na japanski pogled prema Kini. Japanska strana bi trebala svoje konkretne poteze vući u konsenzusu s Kinezima, tj. dvije države bi trebale jedna drugu gledati kao partnere, a ne kao prijetnje. Treći Wangov zahtjev se odnosi na trgovinsku razmjenu: Japanci bi trebali pristati na koncept suradnje 'win-win' koja bi značila pragmatičnu kooperaciju s Kinom u raznim sektorima baziranu na zajedničkoj dobrobiti. Četvrti zahtjev se odnosi na međunarodne odnose pa bi tako dvije strane trebale respektirati jedna drugu odnosno interese i brige one druge.
Uz to, Kina je dobila pljusku kada je 12. srpnja Stalni sud za arbitražu u Haagu, podržan od UN-a, odbacio kineske pretenzije na skoro 90% Južnog kineskog mora i presudio u korist Filipina. Peking je odbio sudjelovati u procesu arbitraže tvrdeći da sud nema nadležnosti za donošenje takvih presuda. Kina tvrdi da ima povijesna prava na sporne vode, otočiće i grebene zbog toga što su joj pripadali u dalekoj prošlosti. Kako bi pojačala tvrdnje, Kina, kao uostalom i skoro sve ostale države u sporu, zadnjih godina nasipa umjetne otoke i grebene i pojačava svoju vojnu nazočnost na tim užarenim vodama. Nedavna presuda je krajnje nepovoljna po najmnogoljudniju zemlju svijeta i komplicira diplomatske odnose.
Kineska vlada tvrdi da je njezina vanjska politika odgovor na Obaminu politiku 'Pivot to Asia' i na japansku vanjsku politiku iskazivanja neprijateljstva prema Kini. Iz japanske perspektive raspodjela krivnje prema kriterijima Pekinga nije ispravna odnosno miješa uzroke i posljedice. Kinesko samopouzdano ponašanje u vanjskim poslovima je otpočetka alarmiralo Japance i uzrokovalo njihovu uznemirenost koja se odrazila na japansku vanjsku i sigurnosnu politiku.
Vladajuća koalicija Liberalno demokratske stranke i Komeita osvojila je većinu na srpanjskim izborima za Gornji dom japanskog Nacionalnog parlamenta (Diet). Jedan od razloga zašto je većina Japanaca glasovala za vladajuću stranku i koaliciju premijera Shinze Abea raširena je zabrinutost među japanskim građanima zbog kineskih vanjskopolitičkih poteza, ali to je ujedno i dokaz potpore Abeovoj vanjskoj politici.
Sve dok Kina pod vodstvom predsjednika Xi Jinpinga vodi vanjsku i sigurnosnu politiku kojoj je svrha ostvarivanje vlastitih interesa pod svaku cijenu u obližnjim područjima bit će teško nadvladati japansko nepovjerenje u Kineze. U drugu ruku, neki kineski političari i intelektualci su izrazili nezadovoljstvo zbog sporog odgovora japanske vlade na njihove napore da unaprijede bilateralne odnose. Npr. Kina je pozvala Japan da se pridruži Azijskoj infrastrukturnoj investicijskoj banci (AIIB) što je Japan odbio.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
