Od samog početka civilizacije kazalište je pomagalo ljudima otkriti i razumijeti sebe, svoj odnos prema svijetu, prema drugima, kao i svoj odnos prema duhovnosti. Za razliku od bilo koje druge umjetnosti, u kazalištu je fokus isključivo na čovjeku, njegovom ili njezinom postojanju i odnosu prema životu. Umjetnik, kao osoba s istančanim osjećajem za stvaranje, razvijene discipline i tehnika stvaranja, ima izrazitu potrebu prenijeti određenu poruku društvu.
"Cijeli svijet je pozornica na kojoj svatko igra svoju ulogu"
Jedna od najvrijednijih pojava elizabetinskog razdoblja svakako je bio razvoj profesionalne drame.
Kazalište je stvoreno kako bi se izrazio neki smisao, kako bi publici prenijelo određenu sliku, određeni doživljaj.Međutim, iskustvo kazališta nudi i više od toga. U ljudskoj je prirodi odvojiti se od onih koji su drugačiji, onih koji žive život prateći neka druga pravila koja su drugačija od naših. Kazalište razbija tu barijeru razdvojenosti i omogućuje nam da doživimo svijet druge osobe, a istovremeno i da doživimo sebe u našem vlastitom svijetu. Kazalište veže nas i naš svijet na drugu osobu i njegov ili njezin svijet. U kazalište smo došli doživjeti i razumijeti spajanje našeg svijeta s tuđim svijetom, kako emocionalno tako i intelektualno.
Od kazališta primitivnih naroda, grčkog i rimskog kazališta, mračnog doba srednjeg vijeka, zatim razdoblja renesanse i protestanstke reformacije, kroz osamnaesto, devetnaesto i dvadeseto stoljeće sve do današnjih dana, svako je razdoblje doprinijelo opstanku i razvoju kazališne umjetnosti.
Prve organizirane oblike kazališne umjetnosti nalazimo u još u V. stoljeću prije Krista u staroj Grčkoj. U početku je to bio običan krug usred nekog prostora na kojem su se izvodile razne predstave, dok je publika stajala sa strane. Međutim, gledatelji su se uskoro počeli smještati po okolnim brežuljcima ne bi li bolje vidjeli, te su se tamo s vremenom počela graditi sjedala. Tako je nastalo poluokruglo gledalište ili theatron. Rimljani su, u općem preuzimanju grčke i helenističke kulture, preuzeli i kazališnu umjetnost. Međutim, rimska kazališta ponešto se razlikuju od grčkih. Gradila su se na vlastitim temeljima i bila su potpuno zatvorena sa svih strana. Osnovni dizajn rimskih kazališta svoje izvorište nalazi u pompejskom kazalištu, prvom velikom kamenom teatru sagrađenom u Rimu.
Mnogi su govorili da je kazalište nestalo nakon pada Rimskog carstva, i da su tek nekolicina uličnih zabavljača, žonglera i akrobata sačuvali sjećanje na kazalište. Međutim, iako su takve skupine uličnih zabavljača i žonglera svakako doprinijele održavanju određenih aspekata kazališne umjetnosti, potrebno je istaknuti i utjecaj Crkve na očuvanje kazališta. Zapravo je ironično da je Crkva, koja je zabranila izvođenje kazališnih pr...
"Cijeli svijet je pozornica na kojoj svatko igra svoju ulogu"
Jedna od najvrijednijih pojava elizabetinskog razdoblja svakako je bio razvoj profesionalne drame.
Kazalište je stvoreno kako bi se izrazio neki smisao, kako bi publici prenijelo određenu sliku, određeni doživljaj.Međutim, iskustvo kazališta nudi i više od toga. U ljudskoj je prirodi odvojiti se od onih koji su drugačiji, onih koji žive život prateći neka druga pravila koja su drugačija od naših. Kazalište razbija tu barijeru razdvojenosti i omogućuje nam da doživimo svijet druge osobe, a istovremeno i da doživimo sebe u našem vlastitom svijetu. Kazalište veže nas i naš svijet na drugu osobu i njegov ili njezin svijet. U kazalište smo došli doživjeti i razumijeti spajanje našeg svijeta s tuđim svijetom, kako emocionalno tako i intelektualno.
Od kazališta primitivnih naroda, grčkog i rimskog kazališta, mračnog doba srednjeg vijeka, zatim razdoblja renesanse i protestanstke reformacije, kroz osamnaesto, devetnaesto i dvadeseto stoljeće sve do današnjih dana, svako je razdoblje doprinijelo opstanku i razvoju kazališne umjetnosti.
Prve organizirane oblike kazališne umjetnosti nalazimo u još u V. stoljeću prije Krista u staroj Grčkoj. U početku je to bio običan krug usred nekog prostora na kojem su se izvodile razne predstave, dok je publika stajala sa strane. Međutim, gledatelji su se uskoro počeli smještati po okolnim brežuljcima ne bi li bolje vidjeli, te su se tamo s vremenom počela graditi sjedala. Tako je nastalo poluokruglo gledalište ili theatron. Rimljani su, u općem preuzimanju grčke i helenističke kulture, preuzeli i kazališnu umjetnost. Međutim, rimska kazališta ponešto se razlikuju od grčkih. Gradila su se na vlastitim temeljima i bila su potpuno zatvorena sa svih strana. Osnovni dizajn rimskih kazališta svoje izvorište nalazi u pompejskom kazalištu, prvom velikom kamenom teatru sagrađenom u Rimu.
Mnogi su govorili da je kazalište nestalo nakon pada Rimskog carstva, i da su tek nekolicina uličnih zabavljača, žonglera i akrobata sačuvali sjećanje na kazalište. Međutim, iako su takve skupine uličnih zabavljača i žonglera svakako doprinijele održavanju određenih aspekata kazališne umjetnosti, potrebno je istaknuti i utjecaj Crkve na očuvanje kazališta. Zapravo je ironično da je Crkva, koja je zabranila izvođenje kazališnih pr...
