Utjecajni zbroj katoličkog klera u Poljskoj reagirao je na poljski ulaz u Europsku uniju stvaranjem narativa koji je ukazivao na katoličku izvornost Europe te katoličko pravo vlasništva nad Europom. Ova nacionalna europska teologija prepoznaje Katoličku crkvu kao stvoritelja i europskog i poljskog bivanja te je jamac trajnosti njihovog identiteta. Na taj je način Katolička crkva uspjela zaustaviti prirođenu poljsku tjeskobu oko integriranja poljskog nacionalnog suvereniteta pod supranacionalnu organizaciju koja promiče sekularizam i liberalni kulturni utjecaj.
Od kraja devetnaestog stoljeća, katolički europski kler je u procesu redefiniranja svojih političkih uloga u zemljama koje su ograničile izravan eklezijastički utjecaj na zakonodavstvo i državne institucije. Unatoč centraliziranoj odanosti prema Svetoj stolici, koja ima upravni utjecaj nad klerom, praktično djelovanje katoličkog klera je znatno određeno zemljom, područjem i ideološkim usmjerenjem. U Poljskoj su prominentni katolički svećenici povećali nakon pada komunizma narativ o stvaranju Europe i njezinih naroda kroz krštenje, što znači da su europske nacije nastale pod zaštitom Duha Svetog i ujedno su pod tom zaštitom europeizirani. Ovaj narativ je dvostruk - s jedne strane je nacionalan, s druge europski - ali objašnjava katoličkim jezikom europeizaciju koja se tako više ne smatra prijetnjom nacionalnom suverenitetu, već nastavkom evangeličke misije Crkve. Ovakva politička teologija pozicionira Katoličku crkvu kao posrednika između europskih i nacionalnih vrijednosti, na koje postavlja dodatno i sakrament krštenja.
U Poljskoj je takva nacionalna teologija dobila svoje povijesne korijene u komunističkom razdoblju, ponajviše u teologijia kardinala Stefana Wyszynskog, bliskog prijatelja i mentora pape Ivana Pavla II. Stoga se primjećuje da se radi o elitnom diskurzu kojega ne dijeli sav katolički kler. Oni pozivaju na alternativne političke teologije definirane u pojmovima kršćanstva, Zapada, odvojenosti Crkve i države, teologije oslobođenja itd. No, vrh crkve je suzbio međusobno suprotstavljanje te je od Europske unije stvorio nacionalnu, regionalnu i univerzalnu instituciju u jednom, baš kako se promatra i suvremena Katolička crkva.
Sveta stolica je povijesno imala velik animozitet prema nacionalističkim težnjama, ali se on ublažio krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Ipak, pape su uvijek naglašavali svoju predanost jedinstvenom katoličanstvu i jednoj kršćanskoj Crkvi, posebice iznad nacionalnih lojalnosti. Primjerice, u enciklici Sapientiae Christianae iz 1890. papa Lav XIII. podsjeća katolike da ako nas ujedinjuje prirodni zakon da odano volimo i branimo zemlju u kojoj smo rođeni, gdje smo odrasli, pa da svaki dobar građanin ne dvoji oko pogibije za svoju domovinu, toliko je važno d...
Od kraja devetnaestog stoljeća, katolički europski kler je u procesu redefiniranja svojih političkih uloga u zemljama koje su ograničile izravan eklezijastički utjecaj na zakonodavstvo i državne institucije. Unatoč centraliziranoj odanosti prema Svetoj stolici, koja ima upravni utjecaj nad klerom, praktično djelovanje katoličkog klera je znatno određeno zemljom, područjem i ideološkim usmjerenjem. U Poljskoj su prominentni katolički svećenici povećali nakon pada komunizma narativ o stvaranju Europe i njezinih naroda kroz krštenje, što znači da su europske nacije nastale pod zaštitom Duha Svetog i ujedno su pod tom zaštitom europeizirani. Ovaj narativ je dvostruk - s jedne strane je nacionalan, s druge europski - ali objašnjava katoličkim jezikom europeizaciju koja se tako više ne smatra prijetnjom nacionalnom suverenitetu, već nastavkom evangeličke misije Crkve. Ovakva politička teologija pozicionira Katoličku crkvu kao posrednika između europskih i nacionalnih vrijednosti, na koje postavlja dodatno i sakrament krštenja.
U Poljskoj je takva nacionalna teologija dobila svoje povijesne korijene u komunističkom razdoblju, ponajviše u teologijia kardinala Stefana Wyszynskog, bliskog prijatelja i mentora pape Ivana Pavla II. Stoga se primjećuje da se radi o elitnom diskurzu kojega ne dijeli sav katolički kler. Oni pozivaju na alternativne političke teologije definirane u pojmovima kršćanstva, Zapada, odvojenosti Crkve i države, teologije oslobođenja itd. No, vrh crkve je suzbio međusobno suprotstavljanje te je od Europske unije stvorio nacionalnu, regionalnu i univerzalnu instituciju u jednom, baš kako se promatra i suvremena Katolička crkva.
Sveta stolica je povijesno imala velik animozitet prema nacionalističkim težnjama, ali se on ublažio krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Ipak, pape su uvijek naglašavali svoju predanost jedinstvenom katoličanstvu i jednoj kršćanskoj Crkvi, posebice iznad nacionalnih lojalnosti. Primjerice, u enciklici Sapientiae Christianae iz 1890. papa Lav XIII. podsjeća katolike da ako nas ujedinjuje prirodni zakon da odano volimo i branimo zemlju u kojoj smo rođeni, gdje smo odrasli, pa da svaki dobar građanin ne dvoji oko pogibije za svoju domovinu, toliko je važno d...
