Utjecajni zbroj katoličkog klera u Poljskoj reagirao je na poljski ulaz u Europsku uniju stvaranjem narativa koji je ukazivao na katoličku izvornost Europe te katoličko pravo vlasništva nad Europom. Ova nacionalna europska teologija prepoznaje Katoličku crkvu kao stvoritelja i europskog i poljskog bivanja te je jamac trajnosti njihovog identiteta. Na taj je način Katolička crkva uspjela zaustaviti prirođenu poljsku tjeskobu oko integriranja poljskog nacionalnog suvereniteta pod supranacionalnu organizaciju koja promiče sekularizam i liberalni kulturni utjecaj.
Od kraja devetnaestog stoljeća, katolički europski kler je u procesu redefiniranja svojih političkih uloga u zemljama koje su ograničile izravan eklezijastički utjecaj na zakonodavstvo i državne institucije. Unatoč centraliziranoj odanosti prema Svetoj stolici, koja ima upravni utjecaj nad klerom, praktično djelovanje katoličkog klera je znatno određeno zemljom, područjem i ideološkim usmjerenjem. U Poljskoj su prominentni katolički svećenici povećali nakon pada komunizma narativ o stvaranju Europe i njezinih naroda kroz krštenje, što znači da su europske nacije nastale pod zaštitom Duha Svetog i ujedno su pod tom zaštitom europeizirani. Ovaj narativ je dvostruk - s jedne strane je nacionalan, s druge europski - ali objašnjava katoličkim jezikom europeizaciju koja se tako više ne smatra prijetnjom nacionalnom suverenitetu, već nastavkom evangeličke misije Crkve. Ovakva politička teologija pozicionira Katoličku crkvu kao posrednika između europskih i nacionalnih vrijednosti, na koje postavlja dodatno i sakrament krštenja.
U Poljskoj je takva nacionalna teologija dobila svoje povijesne korijene u komunističkom razdoblju, ponajviše u teologijia kardinala Stefana Wyszynskog, bliskog prijatelja i mentora pape Ivana Pavla II. Stoga se primjećuje da se radi o elitnom diskurzu kojega ne dijeli sav katolički kler. Oni pozivaju na alternativne političke teologije definirane u pojmovima kršćanstva, Zapada, odvojenosti Crkve i države, teologije oslobođenja itd. No, vrh crkve je suzbio međusobno suprotstavljanje te je od Europske unije stvorio nacionalnu, regionalnu i univerzalnu instituciju u jednom, baš kako se promatra i suvremena Katolička crkva.
Sveta stolica je povijesno imala velik animozitet prema nacionalističkim težnjama, ali se on ublažio krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Ipak, pape su uvijek naglašavali svoju predanost jedinstvenom katoličanstvu i jednoj kršćanskoj Crkvi, posebice iznad nacionalnih lojalnosti. Primjerice, u enciklici Sapientiae Christianae iz 1890. papa Lav XIII. podsjeća katolike da ako nas ujedinjuje prirodni zakon da odano volimo i branimo zemlju u kojoj smo rođeni, gdje smo odrasli, pa da svaki dobar građanin ne dvoji oko pogibije za svoju domovinu, toliko je važno da i kršćani imaju isti osjećaj prema Crkvi. Slično je papa Benedikt XV. tijekom Prvog svjetskog rata pozivao europske vladare da nadiđu svoje nacionalne razlike i ujedine se u povijesno transcendentalnu naciju.
Poljska je dobrim dijelom nastojala slijediti takvu logiku. U poslijeratnom razdoblju (1945.-1969.) primat Poljske Stefan Wyszynski se, zajedno s velikim brojem katoličkog klera, upustio u višedesetljetni projekt pozicioniranja Katoličke crkve kao zaštitnika i čuvara istinske poljske nacije. Promicali su narativ u kojem je Poljska bila diskretan povijesni akter s kršćanskom misijom. U tom razdoblju je Crkva preuzela na sebe simboličku borbu i obranu poljske nacije kao istinsko religiozne i etnolingvistički bogate države spram duhovno i materijalno osiromašene Narodne republike Poljske. Ova je borba istovremeno polarizirala i ujedinila zemlju. Javnost se široko polarizirala u smislu simpatije prema Crkvi i lojalnosti prema državi, iako su postojale marginalne političke pozicije koje su nastojale pomiriti dvije krajnosti, kao što je bilo udruženje klerika PAX koje je podupiralo komunistički režim. S druge strane je borba ujedinila poljsku javnost u diskurzu poljske nacionalnosti. Wyszynskijev poljski nacionalni misticizam je proizlazio iz jakog jezika političke legitimnosti. On je pozicionirao komunističku vladu kao strani entitet, kao onu silu koja je uzurpirala vlast koja legitimno pripada Poljacima, narodu koji je pod pastoralnom i pedagoškom skrbi Katoličke crkve.
U postkomunističkom razdoblju tjeskobnost oko nacionalnog suvereniteta ponovno se pojavio u novom političkom kontekstu. Ovog puta se radi o širećem geopolitičkom entitetu spram Poljske koja se orijentirala prema Europskoj zajednici, kasnijoj Uniji, odnosno prema Zapadu. Među osnovnim temeljima europskog jedinstva mogu se zamijetiti mnogobrojne i različite definicije europejstva, ali gotovo sve naglašavaju sekularnu prirodu Europe.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
