Karl Haushofer bio je njemački general, geograf i politički znanstvenik te geostrateg. On predstavlja središnju figuru u njemačkoj geopolitici i većina stručnjaka reducira njemačku geopolitiku na njega osobno. Uz to, Haushoferove ideje služile su kao motivacija za program teritorijalne ekspanzije nacističke Njemačke s čijim je vodstvom autor neko vrijeme čak osobno surađivao. Haushofer je snažno doprinio domeni geopolitike. Odgovoran je za novu orijentaciju njemačke geopolitičke škole u prva četiri desetljeća 20. stoljeća.
Haushoferove geopolitičke postavke nazivaju se Geopolitik. Haushofer je razvio svoju geopolitičku teoriju Geopolitik iz vrlo različitih izvora koji uključuju radove istaknutih geostratega kao što su Oswald Spengler, Alexander Humboldt, Karl Ritter, Friedrich Ratzel, Rudolf Kjellen i Sir Halford Mackinder.
1889. započeo je vojnu karijeru tako što je ušao u Bavarsku vojsku. Njegova orijentacija i sklonost prema geopolitici duboko je povezana s njegovim poslom njemačke vojne misije u Japanu 1908. Tijekom turneje japanskim arhipelagom i tijekom kopnenog povratka kroz Sibir 1910. Haushofer je bio fasciniran strateškom važnošću tih područja. 1912. prezentirao je svoj doktorski rad "Razmišljanja o velikoj japanskoj vojnoj moći, poziciji u svijetu i budućnosti" i u njemu je iznio svoju tezu da geografska lokacija i karakteristike teritorija sudbinski utječu na države. Premda je postao general, odlučio je zamijeniti vojnu karijeru akademskom.
Samostalna institucionalizirana studija geopolitike osobna je i najveća zasluga Karla Haushofera. Iznad svega, Haushofer je upravljao oštrim razgraničenjem između političke geografije i geopolitike. Geopolitika kao samostalna disciplina dogodila se 1924. s osnivanjem Instituta za geopolitiku unutar Sveučilišta München i potvrđivala se između 1924. i 1945. kroz kontinuirane publikacije mjesečnika "Žurnal geopolitike". Nakon uspostave nacističkog režima, geopolitičke studije su službeno koordinirane s vladom od 1935. nadalje. Udruženje istraživača geopolitike osnovano je na Sveučilištu Heidelberg a Haushofer je postao prvi predsjednik. Potkraj tridesetih njegov sin Albrecht je dobio radno mjesto profesora na političkim studijima u Berlinu.
Njemačka geopolitika rođena je kao prosvjed protiv njemačke situacije na početku 20. stoljeća. Haushofer je uočio činjenicu da se njemačka politika vodi prema tradicionalnom načelu gledanja u prošlost dok države poput SAD-a i Velike Britanije vode političari koji su obrazovani u posebnim ustanovama, tj. gledali su što je za njihove nacije najbolje u budućnosti. Njemačka je ušla u Prvi svjetski rat bez geopolitičke vizije i ignorirala je ravnotežu snaga sila dok se "oluja na horizontu" počela dizati od 1904. Zbog toga je Haushofer vidio važnost u stvaranju izvorno njemačkog geopolitičkog gledišta te se nije u mnogo čemu slagao s mišljenjima Ratzela i Kjellena koji su preuzimali mišljenja britanskih geostratega.
Zanimljivi i vijugavi su odnosi Haushofera i njegove obitelji s vodstvom Trećeg Reicha. Haushofer je uspostavio trajne prijateljske odnose s Rudolfom Hessom prije nego što je nacionalsocijalistička stranka uopće osnovana. Često je posjećivao zatvor u Landsbergu gdje su bili utamničeni Adolf Hitler i Hess nakon neuspjelog münchenskog puča 1923. Mnogo je iskaza nekih svjedoka, ali i stručnjaci su primijetili da su Haushoferove ideje našle svoje mjesto u Hitlerovom Mein Kampfu. Nakon što je 1933. Hitler postao kancelar, Haushofer je imenovan profesorom geopolitike i dekanom Znanstvenog fakulteta na münchenskom sveučilištu. Sljedeće godine imenovan je predsjednikom njemačke akademije. 1938. s pomoću Hessa postao je predsjednik organizacije Ausland koja je brinula o Nijemcima izvan granica Reicha. Njegov sin Albrecht imenovan je specijalnim izaslanikom njemačkog kancelara u Čehoslovačkoj između 1934. i 1938.
Teorija Geopolitik predstavljala je konsolidaciju drugih ideja kojima je Haushofer dodao nove znanstvene obrise. Ona je uključivala Lebensraum kao revidirani kolonijalni imperijalizam, autarkiju kao novi izraz tarifnog protekcionizma, stratešku kontrolu ključnih geografskih područja, panregije i granice. Haushofer je 1935. definirao Geopolitik kao "dužnost zaštite prava na tlo, na zemlju u najširem smislu, ne samo na zemlju unutar granica Reicha već i na pravo širih narodnih i kulturnih zemalja." Kultura je smatrana najpogodnijim elementom za dinamičnu socijalnu ekspanziju. Može se koristiti kao vodič i može se provoditi na siguran način za razliku od vojnih i trgovinskih sredstava. Haushofer je čak smatrao da je urbanizacija bila simptom propadanja nacije jer se smanjivala obradiva površina, padao broj rođene djece kao i učinkovitost središnje vlasti.
Kao socijal-darvinist, Haushofer je preuzeo od njemačkog geostratega Friedricha Ratzela, odnosno dao je, vrhovnu važnost fenomenu Lebensrauma - životnog prostora. "Mi smatramo da je osnova svake rasprave o vanjskoj politici životni prostor. Ključna dužnost vanjske politike je paziti na ovaj životni prostor, očuvati ga na razini naslijeđa iz prošlih generacija, povećati ga kada postane preuzak", napisao je Haushofer. Pod utiskom njemačkog položaja nakon Velikog rata, Haushofer je bio primarno motiviran da pronađe rješenja koja bi Njemačkoj omogućila da preživi kao velika sila. Smatrao je da država može osigurati svoju dugovječnost zauzimanjem mnoštva prostora. To područje može biti zauzeto kulturnim, rasnim i etničkim širenjem.
On je smatrao da postojanje države ovisi o životnom prostoru, a traženje istog čini osnovno polazište za sve ostale nacionalne politike. Njemačka je imala visoku stopu naseljenosti dok su stare kolonijalne sile imale mnogo manju gustoću, a veću geopolitičku moć što je Haushofer smatrao dokazom da Njemačka mora pokrenuti ekspanziju kako bi zauzela područja bogata resursima. Prostor je smatran vojnom zaštitom protiv početnih napada neprijateljski raspoloženih susjeda s dalekometnim naoružanjem. Međuzonski teritorij ili nekoliko satelitskih manje važnih država na njemačkim granicama služile bi za zaštitu matičnog njemačkog teritorija. Haushofer je smatrao da je postojanje malih država i državica na njemačkim granicama potvrda političke nazadnosti i nereda u međunarodnom političkom poretku nakon Prvog svjetskog rata. On je tvrdio da te države treba staviti pod njemačku kontrolu jer su samostalno premale da održe praktičnu samostalnost usprkos velikim kolonijalnim posjedima. Te države po Haushoferu bile su Danska, Belgija, Nizozemska, Švicarska, Portugal, Grčka, Austrija i Mađarska.
"Nesumnjivo, najveća i najvažnija promjena u svjetskoj politici naših vremena je uspostava snažnog kontinentalnog bloka koji uključuje Europu, sjever i istok Azije" - napisao je Haushofer. Haushofer je bio obuzet formiranjem kontinentalnog bloka koji bi uključivao Europu, sjever i istok Azije ne na političkim afinitetima već na geopolitičkim determinantama. Ta ideja odgovor je na velike sile Veliku Britaniju i SAD koje su po njegovom mišljenju započele "politiku anakonde". Činjenica da su te dvije pomorske sile kontrolirale planetarni ocean, a samim time i obale, one su mogle kontrolirati i unutrašnjost, omotati se oko nje i "ubijati davljenjem" ono što se naziva kontinent. Haushofer je smatrao alternativu toj opasnosti formiranje saveza između Rusije, Njemačke i Japana koji bi formirao tzv. Kontinentalni blok.
Ova teorija je dosta bliska Mackinderovom stožernom području Heartlandu (pivotu), za koje se reklo da tko kontrolira područje pivota kontrolira cijeli svijet. Kako bi proveo u praksi teoriju Kontinentalnog bloka, Haushofer se referirao na ono što je japanski politički vođa Goto mislio kad je govorio o trojki. Mislio je na moguću prednost koju bi imali Japan i Njemačka kad bi se držali Rusije. Samo na taj način bi tri združene države zadobile pristup Baltičkom, Jadranskom i Japanskom moru, vršeći širenje od sjevera do juga: Njemačka bi vladala Europom (Indija bi stekla neovisnost od Engleske, Francuska bi bila reducirana na onesposobljenost i Afrika bi postala glavni smjer širenja Europe pod njemačkom hegemonijom), Japan bi dominirao Tihim oceanom i Dalekim istokom, i naposljetku Rusija Indijskim oceanom (pod uvjetom odustajanja od revolucionarnih ciljeva). Osovina Berlin-Moskva-Tokio bi trebala omogućiti da Rusija zauzme Mongoliju, a Japan Mandžuriju što bi stvorilo transkontinentalnu rutu slobodnu od anglosaksonskih pritisaka i miješanja. Međutim, njemački autor govori o četiri područja teritorijalne ekspanzije, osim tri spomenuta navodi i područje širenja SAD-a koji bi se širio na južni dio Afrike.
Može se reći da je Haushoferova teorija uspješno realizirana u praksi između 1939. i 1941. kad su jedno kratko vrijeme nacistička Njemačka, Sovjetski Savez i Carski Japan bili saveznici. Usprkos tome, ovu teoriju Kontinentalnog bloka je povijest odbila kad je Hitlerova Njemačka 1941. napala Sovjetski Savez ignorirajući Haushoferovu rečenicu da "nijedna od dvije snažne kontinentalne države ne bi se trebala pobuniti protiv one druge". Haushofer je smatrao geopolitiku najboljim načinom sprečavanja ratova bilo koje vrste. Zbog toga se Haushofer apsolutno nije slagao s njemačkom invazijom SSSR-a koji se nalazio na dominantnom dijelu Kontinentalnog bloka.
Haushofer je razvio fundamentalni koncept životnog prostora kao prostora koji je potreban kako bi njemački narod živio i razvijao se. Što se tiče pan-ideja, Haushofer je smatrao da otpočetka 20. stoljeća slobodna Europa može postojati između aktualne sovjetske granice, nordijskih mora i Mediteranskog bazena. Haushofer je proročanski predvidio ono što će postati Europska unija, sa specifičnostima da će ta europska konfederacija biti sposobna za život ako će biti poštovana nacionalna prava država članica. Koliko su ti Haushoferovi uvjeti ispunjeni diskutabilno je radi uvođenja eura, schengenskih granica i globalizacije.
Obitelj Haushofer odrekla se privilegiranih odnosa s nacističkim režimom nakon 1941. kad je Njemačka izvršila invaziju SSSR-a jer je taj potez bio suprotan teoriji Geopolitik koju je Haushofer s ljubavlju i vjerom utemeljio. Ali je njihova pozicija olakšana jer je Hess postao "izbjeglica" u Britaniji. Sin Albrecht je bio uključen u Srpanjsku urotu protiv Hitlera 1944. i sljedeće godine u travnju 1945. bio je smaknut od nacista u zadnjim danima rata. Sljedeće godine je Karl zajedno sa svojom ženom Marthom počinio suicid razočaran sudbinom Reicha kojoj je i sam pridonio iako, naravno, njegova teorija se razlikovala od nacističke prakse.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
