Odnos između SAD-a i Turske je apsurdan. Teško je reći kako dvije zemlje uopće diplomatski razgovaraju jer njihovi interesi i protuinteresi se toliko isprepleću da je već doista teško situaciju pratiti. Ipak, pokušajmo još jednom sve "staviti na papir" kako bismo što bolje razumjeli situaciju koja se zadnjih dana ubrzano razvija.
Turska je moćna i velika zemlja, članica je NATO pakta i dugi niz godina imala je aspiraciju postati i EU članica, ali nikada nije, primarno zbog protivljenja pojedinih EU sila. Danas je ta želja u Turskoj znatno manja nego ranije, uvelike zahvaljujući politici koju provodi turski predsjednik Erdogan.
Za njegovu politiku moglo bi se reći da je pokušaj građenja samostalnosti, ali na krilima tuđih interesa. Erdogan se i dalje pokorava interesima SAD-a koji još uvijek uspijevaju zadržati svoj utjecaj u Ankari, mada pitanje do kada. Erdoganova retorika do danas je do te mjere evoluirala (ili degradirala) da više nema gotovo nikakvih dodirnih točaka s tzv. Zapadnim vrednotama koje je jednom zastupala, a to je bilo i vrijeme kada je Zapad jako hvalio Tursku ističući kako će ona biti primjer za cijelu regiju, odnosno kako će cijeli Bliski istok biti modeliran po turskom modelu.
Erdogan vodi Tursku, prvo kao premijer i sada kao predsjednik, već više od desetljeća, a njegov pristup se mijenjao i još uvijek se mijenja. Situacija koja je uvelike promijenila njegov pristup je rat u susjednoj Siriji koji je izbio 2011. Naime, upravo je Erdogan, više od svih, bio spreman dati maksimalnu podršku za islamističke militante koji su podigli oružanu pobunu protiv sirijskog predsjednika Bashara al-Assada i kompletne sirijske sekularne nomenklature.
Ta odluka ne čudi jer i sam Erdogan je Islamist ili je barem postao. Koliko su to stvarno njegova uvjerenja, a koliko čisto politikantstvo, teško je reći, no moglo bi se pretpostaviti da je riječ o ovom drugom.
Ono na što je zanimljivo podsjetiti je činjenica da su nekoć Erdogan i Assad bili prijatelji, a sam Erdogan je zastupao politiku "nula problema sa susjedima", odnosno politiku dobrih odnosa. To se promijenilo za 180 stupnjeva nakon izbijanja rata u Siriji - Erdogan je postao glavni sponzor sirijskih militanata koji su od samog početka bili povezani s terorističkim skupinama, prvo Al-Qaedom (Al-Nusra Front), a kasnije i s još većom terorističkom silom, ISIL-om (koji je nastao iz Al-Qaede).
Zašto je Erdogan to učinio? Zbog imperijalnih ambicija. Negdje tijekom svojih mandata Erdogan se iz primjera demokratskog lidera promaknuo u bliskoistočnog imperijalista, a sirijski rat je bio katalizator za tu tranziciju. Erdogan je podržao islamističke militante jer je smatrao (kao i baš svi drugi) da će Assad uskoro pasti i da će on, dajući među prvima pomoć militantnoj opoziciji, biti drago viđen gost u novom Damasku, a Sirija bi trebala postati neka vrsta turske neo-kolonije.
Puno je tu i religijskog sektaštva u službi politike. Erdogan se oslanja na najveću skupinu, Muslimane sunite, a oni su većina i u Siriji. Erdogan je mislio da će dovoljno biti zaigrati na sektašku kartu i da će Assad pasti. No, to se nije desilo jer sektaška karta nije sirijska karta, snažnija je ona nacionalna koja prelazi religijske osnove. Suniti, šijiti, alawiti, kršćčani, Kurdi i druge skupine koje žive u Siriji često se prije svega smatraju Sirijcima, a to je išlo na ruku Assadu koji, mada je alawit, vodio je i još uvijek vodi zemlju po nacionalnim principima i sekularnoj ideologiji.
Erdogan nije bio jedini koji je podržao sunitske ekstremiste u Siriji. To su učinile i druge sunitske religijske sile, u prvom redu Saudijska Arabija i Katar. No, zbog pojedinih razloga to je učinio i SAD. Zašto? Kao prvo, da budu na strani svojih sekundarnih saveznika (Turska, Saudijska Arabija, Katar). Kao drugo, da budu na strani svog primarnog saveznika, Izraela. Naime, Izrael ne može podnijeti Assada jer je Assad saveznik Irana (Iran i Izrael najljući su neprijatelji) i kao takav vodi logistiku za dobavljanje oružja (ponajviše raketa) za libanonski Hezbollah pokret, jedinu vojnu formaciju koja je nanijela poraz Izraelu u otvorenom i direktnom ratu.
Nadalje, jedan od izraelskih neprijatelja, palestinski Hamas, sve do početka rata u Siriji imao je svoje glavno političko sjedište u egzilu upravo u Damasku, a Damask je i pomagao Palestincima da se naoružaju.
Dakako, SAD su imali i druge razloge zbog kojih su htjeli srušiti Assada. Prije svega se radi o nekim vanjskopolitičkim idejama prvog mandata Obamine administracije. Netko se u SAD-u dosjetio da bi bilo zgodno da staru lozu diktatora poruše mladi Islamisti koji bi koketirali između demokracije i fundamentalizma. Netko u SAD-u zaključio je da će to biti nova garnitura s kojom bi se lakše moglo upravljati, odnosno putem koje bi se mogli ostvarivati veći profiti.
No, čak i "nekakva demokracija" pojedinim režimima na Bliskom istoku zvučala je užasno. Tako su počeli unutarnji raskoli. SAD je podržao rušenje dugogodišnjeg predsjednika Egipta, Hosnija Mubaraka, nakon kojeg su vlast preuzeli Islamisti (Muslimanska Braća). No, to nikako nije odgovaralo Saudijskoj Arabiji (ali ni Izraelu) pa je uskoro pokrenut i novi val narodne pobune nakon kojeg su Islamisti pali, a na vlast je došla nova-stara vojna garnitura koju danas predvodi egipatski predsjednik Abdel Fattah al-Sisi koji je neposredno po osvajanju vlasti dobio velike kredite od strane Saudijske Arabije.
Dakle, interesi se na Bliskom istoku često isprepleću, ali i svaka strana bi voljela učiniti nešto baš po svome. Tako možemo sa sigurnošću reći da SAD ima svoj plan za Siriju, Turska svoj plan za Siriju i Saudijska Arabija svoj plan za Siriju. Svi ti planovi imaju sličnosti - pad Assada, ali se razlikuju po nekim drugim stvarima - odnosno kako bi izgledala vlast nakon pada Assada? SAD želi nekakve pro-američke pro-tržišne liberale, Turska želi pokorne Islamiste koji bi po savjete dolazili u Ankaru, Saudijska Arabbija možda želi žešće fundamentaliste itd.
No, u cijeloj toj priči postoji još jedna skupina koja svima komplicira planove, a ta skupina su Kurdi. Kurdi su narod bez zemlje, ali žele svoju zemlju, bore se za njeno stvaranje, može se reći, već stoljećima. Jednostavno su ostali zakinuti u velikim podjelama kroz povijest, ali zato svoju priliku vide danas.
Turska najviše mrzi Kurde jer ih ima najviše. Kada bi se jednog dana stvorila država Kurdistan ona bi bila izgrađena od dijelova Turske, Sirije, Iraka i Irana, ali bi teritorijalno najviše morala "dati" upravo Turska. Zbog te činjenice Turska već desetljećima ratuje s Kurdima, ali Kurde nije moguće uništiti.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
