Odnos između SAD-a i Turske je apsurdan. Teško je reći kako dvije zemlje uopće diplomatski razgovaraju jer njihovi interesi i protuinteresi se toliko isprepleću da je već doista teško situaciju pratiti. Ipak, pokušajmo još jednom sve "staviti na papir" kako bismo što bolje razumjeli situaciju koja se zadnjih dana ubrzano razvija.
Turska je moćna i velika zemlja, članica je NATO pakta i dugi niz godina imala je aspiraciju postati i EU članica, ali nikada nije, primarno zbog protivljenja pojedinih EU sila. Danas je ta želja u Turskoj znatno manja nego ranije, uvelike zahvaljujući politici koju provodi turski predsjednik Erdogan.
Za njegovu politiku moglo bi se reći da je pokušaj građenja samostalnosti, ali na krilima tuđih interesa. Erdogan se i dalje pokorava interesima SAD-a koji još uvijek uspijevaju zadržati svoj utjecaj u Ankari, mada pitanje do kada. Erdoganova retorika do danas je do te mjere evoluirala (ili degradirala) da više nema gotovo nikakvih dodirnih točaka s tzv. Zapadnim vrednotama koje je jednom zastupala, a to je bilo i vrijeme kada je Zapad jako hvalio Tursku ističući kako će ona biti primjer za cijelu regiju, odnosno kako će cijeli Bliski istok biti modeliran po turskom modelu.
Erdogan vodi Tursku, prvo kao premijer i sada kao predsjednik, već više od desetljeća, a njegov pristup se mijenjao i još uvijek se mijenja. Situacija koja je uvelike promijenila njegov pristup je rat u susjednoj Siriji koji je izbio 2011. Naime, upravo je Erdogan, više od svih, bio spreman dati maksimalnu podršku za islamističke militante koji su podigli oružanu pobunu protiv sirijskog predsjednika Bashara al-Assada i kompletne sirijske sekularne nomenklature.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
