U Kirgistanu je došlo do oktobarske revolucije. Dana 15. listopada predsjednik Kirgistana, Sooronobay Jeenbekov, dao je ostavku na svoju funkciju, a njegove dužnosti preuzeo je oporbeni čelnik Sadyr Japarov. Promjena vlasti izazvana je velikim prosvjedima koji su izbili 5. listopada, dan nakon izbora; nakon toga prosvjednici su zauzeli glavne zgrade središnje uprave u Biškeku i pustili oporbene vođe koji su bili zatvoreni (među njima i Japarov). Demonstracije, koje su bile snažne, ali ne i dugotrajne, rezultirale su svojevrsnim kompromisom koji je doveo do promjena na najvišim državnim položajima, najave prijevremenih predsjedničkih izbora i ponovljenih parlamentarnih izbora. Unatoč tome što je situacija u zemlji (posebno u glavnom gradu) vraćena u stanje relativne stabilnosti, Kirgistan se i dalje bori s ozbiljnim problemima: krizom političkog sustava, socijalnim napetostima i sumornom ekonomskom situacijom koja se dodatno pogoršava posljedicama pandemije COVID-19. Sadašnje stanje stvari predstavlja ozbiljan izazov za Rusiju i Kinu, čiji pojedinačni interesi imaju važan utjecaj na politiku Kirgistana i cijele regije Srednje Azije.
Revolucija od 5. listopada treći je takav događaj u novijoj povijesti Kirgistana (prethodni su se dogodili 2005. i 2010. godine). Kao i u prethodnim slučajevima, revolucija je bila rezultat kombinacije preklapajućih problema na nekoliko razina: protivljenja centralizaciji vlasti u rukama predsjednika i njegovih krugova i namještanju izbora, pored napetosti između različitih skupina interesa, obično s regionalnim i plemenskim vezama (slijedeći osnovnu podjelu zemlje na Sjever i Jug), koji su se suočili s optužbama da su upleteni u organizirani kriminal. Tradicionalno, glavne političke snage pokušavaju odglumiti međunarodne aktere prisutne u Kirgistanu (različita lojalnost Rusiji i Kini, dvjema zemljama koje su zamijenile patronat Sjedinjenih Država prije najmanje deset godina). Uzastopne političke krize, potaknute socijalnim i ekonomskim pitanjima, oslabile su ustavni i pravni poredak zemlje, istovremeno djelujući kao iskra za rasplamsavanje lokalnih socijalnih napetosti (krajnji primjer toga su pogromi nad uzbekistanskom manjinom na jugu zemlje 2010. godine). S druge strane, ove periodične krize svjedoče o postojanju pluralističke političke kulture u Kirgistanu, čije društvo posjeduje neformalne, ali učinkovite mehanizme samoregulacije.
Ova posljednja nasilna promjena vlasti manifestacija je spremnosti elita sa Sjevera da zaustave autoritarne ambicije predsjednika Jeenbekova upotrebom socijalnih prosvjeda. Japarov, koji se iznenada pojavio kao oporbeni čelnik, političar je snažno nacionalističkih (također protuuzbečkih) i populističkih stavova (na primjer, pozvao je na nacionalizaciju stranih ulaganja). Aktivan je u politici na regionalnoj i središnjoj razini. Japarov se suočio s optužbama da ima veze s kriminalnim društvenim mrežama, a kad je izbila revolucija, služio je kaznu od preko 11 godina zatvora zbog otmice predstavnika lokalne vlasti i držanja istih kao talaca. Japarov je na vlast došao zahvaljujući ogromnom pritisku prosvjednika i kompromisnom pristupu rješavanja krize. Sada već bivši predsjednik Jeenbekov je izjavio da je spreman podijeliti vlast i ponoviti izbore, a zatim je odustao od utrke nakon jednostrane korekcije uvjeta i uvjeta sporazuma. Sve se to događa dok sve strane zaobilaze uobičajene ustavne postupke. Japarov je preuzeo mjesto premijera, a zatim je postao vršitelj dužnosti predsjednika zemlje, učvrstivši tako pune izvršne ovlasti u svojim rukama. Nakon objavljenih najava, sadašnji parlament i dalje djeluje. Ustavni referendum zakazan je za 11. prosinca, a prijevremeni predsjednički izbori planirani su za 10. siječnja 2021. godine.
Sadašnja normalizacija situacije (posebno u glavnom gradu), učinkovita primopredaja vlasti i ocrtavanje putokaza za njezinu legalizaciju prvi su i temeljni uspjeh Japarova. Iznenađujuće reformatorski i pomirljivi ton izjava u vezi s njegovim političkim manifestom predstavlja drugi korak ka stabilizaciji, budući da se manifest bavi brigama koje su izrazile manjine (prije svega uzbekistanska manjina) i uključuje najavu odlučnih mjera koje treba poduzeti u borbi protiv korupcije i organiziranog kriminala. Tako su gotovo odmah izvršena izvanredna uhićenja nekoliko istaknutih osoba. Činjenica da je Japarov prihvatio legitimnost sadašnjeg parlamenta, uspostavljenog nakon izbora koji su izazvali prosvjede, i većinu ministara, ukazuje na pristup usmjeren na očuvanje trenutne situacije. Jedan od takvih primjera bilo je imenovanje Japarovljevog političkog partnera s juga Kamchybeka Tashieva za šefa Državnog odbora za nacionalnu sigurnost.
Bez obzira na izjave nove vlade i implikacije poduzetih mjera na njezin imidž, pitanje o njihovom stvarnom utjecaju ostaje otvoreno. I samom Japarovu bit će izuzetno teško dokazati da je sposoban jamčiti pravni poredak u zemlji i da se može riješiti optužbi da je vezan za organizirani kriminal. Suočava se sa sličnim problemima u vezi s brigama manjina, budući da su i Japarov i novi šef specijalnih službi Tashiev izravno optuženi da su suodgovorni za pogrome uzbekistanske manjine 2020. godine. Međutim, na najdubljoj razini, najozbiljniji izazovi s kojima se suočava nova vlada su sistemska socijalna i ekonomska pitanja, koja su trenutno pogoršana previranjima nakon sadašnje revolucije, među kojima su i implikacije pandemije COVID-19 i značajne posljedice prestanka masovnih financijskih migracija u Rusiju. Procjenjuje se da je otprilike 200.000 kirgiških radnih migranata prisiljeno vratiti se kući iz Rusije i da su oni velikim dijelom pokretačka snaga nedavnih događaja, pa time i dalje potencijalni izvor daljnjih socijalnih napetosti.
Pobjednička revolucija, kao što je to bio slučaj i s prethodnima, predstavlja ozbiljan izazov za regionalnu politiku. Iznad svega, redovitost i učinkovitost takvih događaja u Kirgistanu proturječe autoritarnim modelima koji su normalnost u Srednjoj Aziji. Kirgiski prosvjedi predstavljaju opasan presedan u kontekstu socijalnih napetosti u susjednim državama, a nestalnost pravnog poretka Kirgistana predstavlja prijetnju vanjskim ulaganjima i interesima, počevši od rudnika zlata pod nadzorom kanadskog kapitala (koje je Japarov nekoć želio nacionalizirati) do kineskih investicija. Konačni izazov (ali ne i najmanje važan) proizlazi iz sve veće vjerojatnosti erupcije nacionalističkih osjećaja u Kirgistanu; u prošlosti su oni uglavnom pogađali manjine, posebno uzbekistansku manjinu, ali i Dungane, Ruse, Kurde i druge. Oni se također manifestiraju u graničnim sporovima s Tadžikistanom jer postoje redoviti granični incidenti koji uključuju pripadnike vojske i policije iz obje zemlje i rezultiraju žrtvama na obje strane.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
