Vijesti o sjevernokorejskim nuklearnim pokusima nižu se iz dana u dan, ali više ne dolaze kao iznenađenje za bilo koga tko dublje sagledava nuklearni program Pjongjanga. Od travnja ove godine Sjeverna Koreja je najavljivala da će biti spremna na nuklearni udar, a to je tek početkom kolovoza potvrdila i južnokorejska obavještajna agencija.
Sjevernokorejski strahovladar Kim Jong-un pokušava pokazati svijetu put do međukontinentalnih balističkih projektila. Zastajući za time, i dalje postoji uvjerenje kako Kim neće biti toliko lud da doista i započne nuklearni rat, jer bi to bez imalo sumnje zbrisalo Sjevernu Koreju s lica zemlje. A kada se uzme u obzir Korejski poluotok, tada možemo zaključiti da se ništa bitno ne mijenja čak i ako Kim uspije u svojoj nakani dalekometnog naoružanja. Ionako je to naoružanje prije svega sredstvo odvraćanja od napada na Pjongjang.
Osim ako nije u rukama luđaka. A je li? Ili je u rukama promućurnog političara koji vlada bespogovorno putem svojih radikalno odanih generala? Ili Kim možda namjerava izvršiti promjene u samom vrhu vlasti pa i obliku vladanja, ali za to mora osigurati svoju poziciju? Na sva ta pitanja ne možemo odgovoriti jer naprosto ne znamo odgovor. Nema diplomatskog dodira s Pjongjangom, samo sankcije i još malo sankcija prema režimu koji je već osam godina pod sankcijama. Nije li vrijeme da američka strana počne izravno pregovarati sa Sjevernom Korejom?
Donald Trump je pokušao uvjeriti svjetsku javnost da sjevernokorejski režim razumije samo čvrste stavove i jasne poruke te da ga Pjongjang zbog toga cijeni. Pitanje je kako on to zna? Zapravo, Pjongjang upravo pokazuje da ne drži nimalo do riječi američkog predsjednika. Sve što se uspijeva napraviti jest još malo UN-ovih sankcija, pri čemu možemo biti sigurni da donosioci odluka u ovoj međunarodnoj organizaciji moraju biti iznimno maštoviti u pronalaženju područja gdje Sjeverna Koreja nije sankcionirana. Istina, međunarodna zajednica je godinama dozvoljavala tiho koračanje Pjongjanga prema današnjoj oružanoj sposobnosti, ponekad zbog gubitka interesa za Korejski poluotok, ponekad zbog pogrešne taktike ili sukobe interesa na međunarodnoj pozornici.
Činjenično nitko nije uspio zaustaviti opasno tehnološko napredovanje Sjeverne Koreje otkako je ova zemlja napravila prvi nuklearni ispit 2006.
Niti jedna od zemalja UN-a, s mogućom iznimkom Japana, nisu odlučili postaviti Sjevernu Koreju kao prioritet vanjske politike. Čak su se i Južnokoreanci usredotočili na unutarpolitička pitanja, a ne na ponašanje Pjongjanga. Dapače, u vanjskoj politici su se odlučili suočiti s povijesnim prijeporima koje dijele s Tokijom. A što se tiče Kineza, Peking se više boji američkih reakcija na sjevernokorejske rakete negoli destabilizirajućeg utjecaja tih raketa na cjelokupnu regiju Istočne Azije. Daleki Istok može postati regija mira samo ako Kina, Japan i Južna Koreja postignu dovoljnu količinu međusobnog povjerenja i razumijevanja kako ne bi ostavili nikakvih opcija Pjongjangu. I doista, Kina je ovdje ključna. To čak zna i Donald Trump. Njegovi savjetnici su vrlo brzo nakon inauguracije 45. američkog predsjednika došli do zaključka da je Kina ključ rješenja pa možda i samog upravljanja situacijom na Korejskom poluotoku.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.