Ministar za europske poslove Turske Ömer Çelik rekao je novinarima nakon susreta s Visokom predstavnicom za vanjske i sigurnosne poslove EU Federicom Mogherini i europskim povjerenikom za proširenje Johannesom Hahnom u Bruxellesu da je slika Turske nakon referenduma ona koja pokazuje na demokratsku snagu te zemlje. Çelik je podsjetio da je Turska zemlja pod velikom prijetnjom terorizma, da je prošla pokušaj državnog udara, ali unatoč svim tim rizicima je on sada u Bruxellesu i poziva svoje europske partnere na otvaranje pregovaračkih poglavlja 23 i 24!
Ovaj ministar je prvi turski dužnosnik koji je nakon dugo vremena posjetio Bruxelles, a posebice nakon što su se odnosi dviju zemalja pooštrili zbog predreferendumske kampanje. Nakon referenduma, taj se odnos malo opustio, a izjave čelnih ljudi Turske i Europske unije predlažu nastavak suradnje i dijaloga. Çelik tvrdi da se Ankara u potpunosti drži Kopenhaških kriterija za ulazak u Europsku uniju, čak bolje od nekih država članica, te da neće olako prihvatiti suspenziju pristupnog procesa. Europska unija (s pravom) kritizira Tursku zbog slobode medija i nezavisnosti sudstva, ali Turci savjetuju da su poglavlja 23 i 24 upravo stoga potrebni kako bi se otvorili i pokrenula rasprava. Pri tome je turski ministar poručio Europljanima da se ta poglavlja moraju otvoriti ako EU brine o turskoj demokraciji. Ova poglavlja, naime, reguliraju tursko usklađivanje s acquis communitaire i implementacijom temeljnih prava te sudstvo, no EU ih drži blokiranima sve dok se ne riješi pitanje Cipra. Upravo je Cipar bila ta članica koja ne dopušta otvaranje poglavlja.
EU je najavila da neće otvarati nova poglavlja sve dok Turska ne pokrene kampanju za demokratizaciju zemlje. Među tri najvažnija pitanja koje Turska i EU imaju u kratkoročnom smislu su suradnja na polju migracija, protuterorističkog djelovanja i carina. Krajem svibnja će se sastati turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan, predsjednik Europskog vijeća Donald Tusk i predsjednik Europske Komisije Jean-Claude Juncker. Tom prilikom će se prije svega razgovarati o promjenama carinske unije. Sam Erdoğan je napisao pismo povodom obilježavanja Dana Europe 9. svibnja u kojemu naglašava kako je članstvo u EU i dalje strateški cilj Turske. No, da li je to doista tako?
S europske strane nema puno volje za nastavkom razgovora s Turskom – ili s bilo kojom drugom zemljom, kao što je Albanija, Crna Gora, BiH, Srbija ili Moldova. Na sastanku ministara vanjskih poslova Unije u malteškom glavnom gradu Valletti nije se raspravljalo o pozivu austrijskih političara i Europskog parlamenta za krajem ili barem suspenzijom pregovora s Ankarom oko turskog pristupanja Uniji jer je zemlja odustala od demokratske putanje. Parlamentarna skupština Vijeća Europe također je stavila Ankaru na listu zemalja gdje je demokracija ugrožena. No, Komisija nije krenula tim putem, već je spremna za razgovor. Kako i ne bi, kad Turska drži ključeve europske stabilnosti.
Mogherini je na Malti izjavila da Komisija poštuje rezultate referenduma, iako su Venecijanska komisija Vijeća Europe i Organizacija za europsku sigurnost i suradnju (OESS) izdali izvješća o snažnim neregularnostima u glasovanju. Mogherini je dodala da implementacija novih ustavnih odredbi mora biti u skladu s prijedlozima Vijeća Europe i OESS-a, ali je ključna točka ta da EU neće formalno odbaciti nikakve promjene koje vode Erdoğanovoj pobjedi i ustoličenju njega kao de facto turskog sultana. Ujedno je potvrdila da tursko traženje članstva u EU i sam proces nije suspendiran, nije završio, već da se radi na otvaranju novog pregovaračkog poglavlja. Ankara je time zadovoljna, a demokratska oporba u Turskoj je očito očekivala jači govor iz EU, posebice što se tiče rezultata referenduma. Ali, strateška važnost Turske Zapadu otvorila je Erdoğanu put prema moći. Osim s europskim, krajem mjeseca će se sastati i s čelnicima NATO Saveza kojemu Turska pripada.
Njemački ministar vanjskih poslova Sigmar Gabriel je rekao da je Berlin iznimno protiv zaustavljanja pregovora s Turskom, te je podsjetio da NATO nije isključio Tursku čak ni u vrijeme vojne diktature u Turskoj. Gabriel se pita zašto bi Europljani sada imali interes gurati Tursku u naručje Rusije. S njime se slaže i francuski šef diplomacije Jean-Marc Ayrault, koji je ujedno ukazao na potrebu suradnje u borbi protiv terorizma i rješavanja pitanja sirijskih izbjeglica. Mogherini je podsjetila da Turska nije samo zemlja kandidat već strateški partner Europske unije na mnogo različitih pitanja. Ta se strateška važnost vidi i u NATO-u, pa je i glavni tajnik Saveza Jens Stoltenberg ukazao na stratešku važnost Turske za Zapad, a posebno u vidu odnosa s Rusijom. On je u snažnoj izjavi rekao da je Turska ključna zemlja za sigurnost Europe. U tom svijetlu, Europljani koriste razum, diplomaciju i pristojnost kako bi pokazali Turskoj put kojim ona mora ići. Čini se da je to samo europski san.
Turska i Europska unija bi trebali napraviti novi okvir za svoj odnos, jer tursko članstvo u EU zaista više nije realno. I u Turskoj se takvo što ne očekuje, ali vrata se drže otvorenima. Osmansko carstvo je nekoć bio 'bolesnik na Bosporu', a republika je promijenila taj status prihvaćanjem zapadnog oblika vlasti, te zapadnu financijsku, gospodarsku i pravosudnu infrastrukturu. Niz razvojnih planova je pokrenulo tursku industriju, gospodarstvo, obrazovni sustav, vojsku itd. Erdoğan je kapitalizirao na toj infrastrukturi i proveo reforme koje su bile potrebne da ne dođe do stagnacije. Ali, nije on pokrenuo taj gospodarski uzlet. U vrijeme njegove prve vlade, mnogo kapitala je bilo na dohvat ruke Turskoj po cijelom svijetu, a ulagači su već utrli put u zemlju. Najviše kapitala je Turska privukla tijekom dobrih godina pregovora oko učlanjenja u europski klub. Kroz prizmu navodnih demokratskih i financijskih reformi Turska je odavala povjerenje ulagačima, tvrdeći da je njihov kapital siguran i da će moći izvoziti iz Turske na europska tržišta bez prepreka. Nije slučajno da je najveći udio tih ulaganja stigao upravo iz Europe.
Ali iza svih tih gospodarskih i financijskih blagodati krila se ona Turska koja voli Europu isto onoliko koliko Europa voli Tursku Tako je danas kao što je to bilo i prije pet stotina godina. Pitanje je samo koliko postoji poštivanja s obje strane. Preslika europske političke kulture (koja sama nije jednoznačna) na Tursku Republiku, predmnijevajući da je padom Osmanlija došlo do realne demokratizacije Turske, je isto toliko nemoguća koliko je bila nemoguća u ranim dvadesetima. Atatürk je možda vizualno promijenio Tursku, ali kultura je ostala i sve dok postoji nametanje europskih vrijednosti nad onima turskih, dotle neće postojati dijalog jednakopravnih.
Zbog toga se Turska okreće onima koji imaju jednaku sklonost neliberalnim oblicima demokracije, jer se ovdje Turci mogu bolje sporazumijevati. Gospodarske i političke inicijative koje ne postavljaju evolutivno nedostignute razine europske političke kulture (koja sama po sebi nema veću ili manju vrijednost, nego naprosto jest) prirodno su zanimljivije Ankari. Zato se tako dobro Erdoğan može sporazumijevati s Rusima, Irancima, zemljama Srednje Europe, pa i s Indijom i Kinom. Alternativa Organizacije za šangajsku suradnju je vrlo privlačna Turskoj, jer ovdje dobiva izlaz na snažnija tržišta, povezanost s velikim globalnim silama, a nitko ju ne pita za stanje ljudskih prava i građanskih sloboda, ili da propituje ustavne promjene i promjenu političkog sustava.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
