Posjet hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović Islamskoj republici Iran nesvakidašnji je iskorak hrvatske diplomacije prema istočnim zemljama. Iako hvalevrijedan potez, on dolazi ponešto zakašnjelo, s obzirom na dugoročne veze koje su hrvatske tvrtke imale s bliskoistočnim i sjevernoafričkim zemljama u prošlosti.
U tome se očituje glavna odlika hrvatske diplomacije. Naime, suvremeni međunarodni politički odnosi u bilateralnom se smislu određuju unutar međunarodnih ekonomskih odnosa, što znači da se uspjeh diplomacije pretežito mjeri trgovinskom razmjenom među zemljama. Ovdje bi trebala ležati i logika pristupa manjih zemalja u bilateralnim odnosima prema svijetu.
Floskula kako su odnosi Hrvatske i neke zemlje Globalnog Juga politički odlični, ali za njima kaska gospodarska suradnja zapravo je znak da Hrvatska s dotičnom zemljom nema nikakve veze, barem ne one vrijedne spomena.
Bez jugonostalgičnih premisa, vrijeme nesvrstanih je bilo pogodno za hrvatske kompanije i jugoslavensku diplomaciju. Putem ideje nesvrstanih nebrojene su hrvatske tvrtke, mahom građevinske, dolazile u zemlje Trećeg svijeta i tamo gradile i razvijale gospodarski život te zemlje.
Iako veze sa šahovim Iranom nisu bile najbolje, i tamo su profesionalno orijentirane korporacije imale posla. Potom se naslijeđe nesvrstanosti u gospodarskom smislu odbacilo s prijezirom, počinjući iznova u teškim uvjetima poraća.
Ideja o izlasku na tržišta Zapadne i Srednje Europe ubrzo su naišle na zid stvarnosti, a unatoč prilikama, ideološki su se odbacivale veze s arapskim zemljama, Iranom, Pakistanom...
Ta je ideologija tražila od Hrvatske mnogo žrtve, a najveću žrtvu je time dala sama diplomacija koja je vođena međunarodnim interesima, a ne nacionalnim. Jer, da se vodila nacionalnim interesima, danas bi Hrvatska već bila na tržištu Irana, a ne bi kupila mrvice sa stola nakon što su mnogobrojne druge zemlje iskoristile otvaranje vrata.
Da i sada država nije u mogućnosti u potpunosti razumijeti gospodarske strategije prema Istoku, pokazuje i činjenica da su pojedine hrvatske turističke agencije dva puta doživjele potpuni fijasko s dolascima iranskih chartera u Hrvatsku, sve zbog toga što gosti nisu dobili vizu. Iranski turisti čine drugu najveću skupinu turista s Bliskog istoka, a tradicionalno putuju vrlo rano, sredinom ožujka. U to vrijeme oko sedam milijuna Iranaca odlazi izvan zemlje u vrijeme dvotjednog odmora kojim se obilježava Noruz, iranska Nova godina. Od te brojke, milijun i pol Iranaca stiže u Europu, a Hrvatsku bilježi apsolutno zanemariv broj iranskih gostiju.
Posjet hrvatske predsjednice Iranu je zamišljen kao velik dolazak hrvatskih gospodarstvenika na golemo tržište. Mediji ukazuju da Iranci kupuju sve i svašta, da je zemlja gladna uvoza, te da nema što ne može...
U tome se očituje glavna odlika hrvatske diplomacije. Naime, suvremeni međunarodni politički odnosi u bilateralnom se smislu određuju unutar međunarodnih ekonomskih odnosa, što znači da se uspjeh diplomacije pretežito mjeri trgovinskom razmjenom među zemljama. Ovdje bi trebala ležati i logika pristupa manjih zemalja u bilateralnim odnosima prema svijetu.
Floskula kako su odnosi Hrvatske i neke zemlje Globalnog Juga politički odlični, ali za njima kaska gospodarska suradnja zapravo je znak da Hrvatska s dotičnom zemljom nema nikakve veze, barem ne one vrijedne spomena.
Bez jugonostalgičnih premisa, vrijeme nesvrstanih je bilo pogodno za hrvatske kompanije i jugoslavensku diplomaciju. Putem ideje nesvrstanih nebrojene su hrvatske tvrtke, mahom građevinske, dolazile u zemlje Trećeg svijeta i tamo gradile i razvijale gospodarski život te zemlje.
Iako veze sa šahovim Iranom nisu bile najbolje, i tamo su profesionalno orijentirane korporacije imale posla. Potom se naslijeđe nesvrstanosti u gospodarskom smislu odbacilo s prijezirom, počinjući iznova u teškim uvjetima poraća.
Ideja o izlasku na tržišta Zapadne i Srednje Europe ubrzo su naišle na zid stvarnosti, a unatoč prilikama, ideološki su se odbacivale veze s arapskim zemljama, Iranom, Pakistanom...
Ta je ideologija tražila od Hrvatske mnogo žrtve, a najveću žrtvu je time dala sama diplomacija koja je vođena međunarodnim interesima, a ne nacionalnim. Jer, da se vodila nacionalnim interesima, danas bi Hrvatska već bila na tržištu Irana, a ne bi kupila mrvice sa stola nakon što su mnogobrojne druge zemlje iskoristile otvaranje vrata.
Da i sada država nije u mogućnosti u potpunosti razumijeti gospodarske strategije prema Istoku, pokazuje i činjenica da su pojedine hrvatske turističke agencije dva puta doživjele potpuni fijasko s dolascima iranskih chartera u Hrvatsku, sve zbog toga što gosti nisu dobili vizu. Iranski turisti čine drugu najveću skupinu turista s Bliskog istoka, a tradicionalno putuju vrlo rano, sredinom ožujka. U to vrijeme oko sedam milijuna Iranaca odlazi izvan zemlje u vrijeme dvotjednog odmora kojim se obilježava Noruz, iranska Nova godina. Od te brojke, milijun i pol Iranaca stiže u Europu, a Hrvatsku bilježi apsolutno zanemariv broj iranskih gostiju.
Posjet hrvatske predsjednice Iranu je zamišljen kao velik dolazak hrvatskih gospodarstvenika na golemo tržište. Mediji ukazuju da Iranci kupuju sve i svašta, da je zemlja gladna uvoza, te da nema što ne može...
