Posjet hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović Islamskoj republici Iran nesvakidašnji je iskorak hrvatske diplomacije prema istočnim zemljama. Iako hvalevrijedan potez, on dolazi ponešto zakašnjelo, s obzirom na dugoročne veze koje su hrvatske tvrtke imale s bliskoistočnim i sjevernoafričkim zemljama u prošlosti.
U tome se očituje glavna odlika hrvatske diplomacije. Naime, suvremeni međunarodni politički odnosi u bilateralnom se smislu određuju unutar međunarodnih ekonomskih odnosa, što znači da se uspjeh diplomacije pretežito mjeri trgovinskom razmjenom među zemljama. Ovdje bi trebala ležati i logika pristupa manjih zemalja u bilateralnim odnosima prema svijetu.
Floskula kako su odnosi Hrvatske i neke zemlje Globalnog Juga politički odlični, ali za njima kaska gospodarska suradnja zapravo je znak da Hrvatska s dotičnom zemljom nema nikakve veze, barem ne one vrijedne spomena.
Bez jugonostalgičnih premisa, vrijeme nesvrstanih je bilo pogodno za hrvatske kompanije i jugoslavensku diplomaciju. Putem ideje nesvrstanih nebrojene su hrvatske tvrtke, mahom građevinske, dolazile u zemlje Trećeg svijeta i tamo gradile i razvijale gospodarski život te zemlje.
Iako veze sa šahovim Iranom nisu bile najbolje, i tamo su profesionalno orijentirane korporacije imale posla. Potom se naslijeđe nesvrstanosti u gospodarskom smislu odbacilo s prijezirom, počinjući iznova u teškim uvjetima poraća.
Ideja o izlasku na tržišta Zapadne i Srednje Europe ubrzo su naišle na zid stvarnosti, a unatoč prilikama, ideološki su se odbacivale veze s arapskim zemljama, Iranom, Pakistanom...
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
