U prvoj polovici ratne 1944. godine situacija na bojištima diljem sovjetsko-njemačkog bojišta iliti Istočnog fronta počela se okretati u korist Crvene armije. Na krajnjem sjeveru bojišnice krajem siječnja Lenjingrad je konačno oslobođen od njemačke opsade koja je trajala skoro 900 dana. Usprkos nespretnostima i nesnalaženju sovjetskih zapovjednika zbog kojih prodor nije išao glatko, Nijemci su konačno odbačeni od Lenjingrada pa su sovjetske vlasti službeno 26. veljače proglasile grad oslobođenim. Do svibnja većina Ukrajine i Krim oslobođeni su u seriji snažnih koncentriranih napada šest tenkovskih armija kojima su rukovodili sovjetski zapovjednici Georgij Žukov i Ivan Konjev. Crvena armija sada se nalazila na rumunjskoj granici na jugu i prijetila je da napravi prodor kroz Karpate prema Mađarskoj. Glavna prepreka koja je stajala na putu parnog valjka Crvene armije 1944. bila je velika koncentracija osovinskih trupa u Bjelorusiji. Riječ je o Wehrmachtovoj Armijskoj grupi Centar koja je izdržala snažne sovjetske zimske ofenzive tijekom zime 1943./44. i nanijela je Rusima teške gubitke u ljudstvu, oružju i vojnoj opremi. Upravo će Armijska skupina Centar koja je činila kralježnicu njemačke vojske biti glavna meta sovjetske ljetne ofenzive 1944.
Vojne kampanje na Istočnom bojištu 1943. bile su veće nego ratne operacije prethodnih godina. To je bio rezultat velikog povećanja sovjetskih postrojbi u veličini i u zračnim snagama. Do kraja 1943. veliki njemački gubici, sve veća prijetnja savezničkog bombardiranja iz zraka (koja je natjerala Nijemce da razmjeste 2/3 zrakoplova lovaca, 1/3 artiljerije i 20% streljiva na obranu Reicha) i vjerojatnost invazije zapadnih Saveznika na zapadnu Europu zajedno su doprinijeli da postojano opada snaga njemačke vojske na Istoku. 3.1 milijun osovinskih vojnika na Istočnom bojištu suočava se sa skoro 6.4 milijuna crvenoarmejaca. 3000 njemačkih zrakoplova bilo je daleko nadjačano od strane 13 400 sovjetskih. 2300 njemačkih tenkova stajalo je nasuprot 5800 sovjetskih.
Tijekom 1944. procjep između njemačkih i sovjetskih ratnih kapaciteta samo je još više rastao. Stavka je obavještavala vodeće sovjetske zapovjednike o stvarnom odnosu snaga pa su oni znali da imaju odlučnu prednost. Cilj je bio iskoristiti te prednosti protiv neprijatelja koji je bio vješt u aktivnoj obrani, s bojnim oružjima najveće kvalitete i čije su postrojbe i zapovjednici sada bili potaknuti istim fatalističkim prkosom kao Crvena armija koja je branila svoju zemlju ranijih godina. Sovjetski zapovjednici su htjeli završiti rat što je prije moguće i sa što manjim gubicima opreme i ljudstva. Vrhovni zapovjednik Josif Staljin imao je puno više motiva osim pobjede nad fašizmom. Spreman da započne juriš u istočnu Europu, Staljin je bio svjestan da će njemački poredak u istočnoeuropskim državama moći zamijeniti sovjetskim, tj. Crvena armija će moći zauzeti teritorij i stvoriti zaštitnu zonu ispred granica SSSR-a.
U ožujku 1944. sovjetski Glavni štab i Državni komitet za obranu počeli su temeljit pregled čitavog njemačko-ruskog ratišta kako bi utvrdili gdje treba zadati sljedeći udarac. Čak je i Staljin morao prihvatiti činjenicu kako "opće ofenzive" ne funkcioniraju iako numerički imaju veliku prednost. Glavni štab je smatrao da ofenzive trebaju biti pokrenute jedna nakon druge s ostvarljivim ciljevima. To je omogućavalo postrojbama da budu koncentrirane i drže Nijemce u razmišljanju gdje će uslijediti glavni napad. Do svibnja odluka je donesena da se pokrene napad na Armijsku grupu Centar pod zapovjedništvom feldmaršala Ernsta von Buscha jer je to bila jedina značajna njemačka sila koja se još uvijek nalazila na sovjetskome tlu. Njemačka koncentracija trupa bila je rastegnuta oko Minska u velikom klinu čiji je oblik zaslužan za nadimak "bjeloruski balkon". Nijemci su očekivali da će glavni sovjetski napad uslijediti na jugu iz pravca Ukrajine gdje se koncentrirala većina sovjetskih oklopnih postrojbi. Uspjeh napada na Bjelorusiju ovisio je, kad i toliko puta dotad, o uvjeravanju neprijatelja da će se glavni napad dogoditi negdje drugdje.
U tom smislu sovjetska ljetna ofenziva je bila slična amfibijskoj operaciji zapadnih Saveznika toga ljeta, Operaciji Overlord. Saveznička invazija zakazana za svibanj ili lipanj 1944. uvelike je ovisila o iznenađenju, tj. bilo je bitno da Nijemci vjeruju da će se dogoditi negdje drugdje a ne na onoj lokaciji na kojoj će se doista dogoditi. Očito su njemačke obavještajne službe radile slab posao kad su ih Saveznici uspjeli nadmudriti i na zapadu i istoku. Sovjeti su najveći prioritet dali tajnovitosti plana. Osim Staljina, samo je pet ljudi znalo o cijeloj operaciji: Žukov, Vasiljevski, Antonov i Štemenko i jedan od zamjenika operativnih zapovjednika. Svaka korespondencija između njih pismima, telefonom ili telegramima bila je zabranjena. Izvještaji s fronta su bili rukovođeni s dvoje ili troje ljudi koji su izvještavali osobno. Nikome drugome nije kazano ništa više osim onog najnužnijeg što je morao znati. Konačni datum ofenzive je postavljen tek prije početka zadnjih faza priprema.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
