Kada je 29. svibnja 1913. prvi puta izveden balet "Sveto Proljeće" slavnog ruskog skladatelja Igora Stravinskog u pariškom Théâtre des Champs-Élysées, umalo su izbili neredi među publikom. Toliko je bilo njihovo nezadovoljstvo zvukom da su postali fizički nasilni. Danas se pak "Sveto Proljeće" smatra jednim od najvažnijih djela 20. stoljeća.
Netko će reći da se Stravinski poigrao s publikom stavljajući ih u poziciju da moraju slušati nešto na što još davne nam 1913. nisu bili spremni. Isto su rekli kasnije i za John Cagea, a možda će reći i danas, kada je po prvi puta izvedena njegova sada već kultna, ili notorna, skladba 4′33″.
Skladao ju je 1952., za bilo koji instrument, i izgleda ovako - izvođačima se nalaže samo jedno, da ne koriste svoje instrumente tijekom cijele skladbe, odnosno tijekom cijelih 4 minute i 33 sekunde.
Je li to tišina ili u tišini nečeg ima? Dobrodošli u svijet Johna Cagea.
John Cage je svakako izuzetan američki skladatelj koji se nije bojao eksperimentiranja, no, njegovo najpoznatije djelo po kojem će ostati uvijek zapamćen je svakako 4′33″.
Put prema 4′33″
Već krajem 40-ih godina počeo je razmišljati o ovoj konstrukciji, no odgađao ju je jer, kako i sam kaže: "nisam želio da izgleda, čak niti meni, da se radi o nečem što je jednostavno za napraviti ili o kakvoj šali. Želio sam zaista da znači nešto i da mogu živjeti s time".
John Cage (1912-1992) bio je američki skladatelj, glazbeni teoretičar, pisac, filozof i umjetnik. Bio je pionir ne-standardne uporabe glazbenih instrumenata kao i elektroakustičke glazbe. Jedan je od vodećih imena post-ratne avangarde, a mnogi ga smatraju jednim od najutjecajnijih skladatelja 20. stoljeća.
Svakako je značajan bio njegov posjet 1951. specijalnoj komori bez jeke koja je izgrađena u sklopu sveučilišta Harvard. Riječ je o prostoriji koja je izgrađena na način da strop, zidovi i pod apsorbiraju sve zvukove koji se stvore unutar nje, tako da se jeka ne čuje. Nadalje, prostorija je i zvučno izolirana tako da ni zvukovi izvana ne dopiru unutra.
Cage je ušao u sobu te je očekivao kako tamo neće čuti niti jedan zvuk, no, to se nije dogodilo. O svojem iskustvu je zapisao: "Čuo sam dva zvuka, jedan visoki i jedan niski. Kada sam ih opisao tamošnjem inženjeru, on mi je pojasnio kako je visoki zvuk bio moj živčani sustav dok je niski zvuk bio moj krvotok". Otišavši u sobu gdje je očekivao da zvuka neće biti, čuo je zvuk. "Sve dok ne umrem bit će zvuka, a oni će se nastaviti i nakon moje smrti, stoga se ne treba bojati za budućnost glazbe".
Upravo ta spoznaja, da je tišina sama po sebi nemoguća, nagnala ga je da stvori kompoziciju 4′33″ koju, ironično, danas mnogi nazivaju "4 minute i 33 sekunde tišine".
Druga snažna inspiracija bile su mu slike njegovog prijatelja Roberta Rauschenberga k...
Netko će reći da se Stravinski poigrao s publikom stavljajući ih u poziciju da moraju slušati nešto na što još davne nam 1913. nisu bili spremni. Isto su rekli kasnije i za John Cagea, a možda će reći i danas, kada je po prvi puta izvedena njegova sada već kultna, ili notorna, skladba 4′33″.
Skladao ju je 1952., za bilo koji instrument, i izgleda ovako - izvođačima se nalaže samo jedno, da ne koriste svoje instrumente tijekom cijele skladbe, odnosno tijekom cijelih 4 minute i 33 sekunde.
Je li to tišina ili u tišini nečeg ima? Dobrodošli u svijet Johna Cagea.
John Cage je svakako izuzetan američki skladatelj koji se nije bojao eksperimentiranja, no, njegovo najpoznatije djelo po kojem će ostati uvijek zapamćen je svakako 4′33″.
Put prema 4′33″
Već krajem 40-ih godina počeo je razmišljati o ovoj konstrukciji, no odgađao ju je jer, kako i sam kaže: "nisam želio da izgleda, čak niti meni, da se radi o nečem što je jednostavno za napraviti ili o kakvoj šali. Želio sam zaista da znači nešto i da mogu živjeti s time".
John Cage (1912-1992) bio je američki skladatelj, glazbeni teoretičar, pisac, filozof i umjetnik. Bio je pionir ne-standardne uporabe glazbenih instrumenata kao i elektroakustičke glazbe. Jedan je od vodećih imena post-ratne avangarde, a mnogi ga smatraju jednim od najutjecajnijih skladatelja 20. stoljeća.
Svakako je značajan bio njegov posjet 1951. specijalnoj komori bez jeke koja je izgrađena u sklopu sveučilišta Harvard. Riječ je o prostoriji koja je izgrađena na način da strop, zidovi i pod apsorbiraju sve zvukove koji se stvore unutar nje, tako da se jeka ne čuje. Nadalje, prostorija je i zvučno izolirana tako da ni zvukovi izvana ne dopiru unutra.
Cage je ušao u sobu te je očekivao kako tamo neće čuti niti jedan zvuk, no, to se nije dogodilo. O svojem iskustvu je zapisao: "Čuo sam dva zvuka, jedan visoki i jedan niski. Kada sam ih opisao tamošnjem inženjeru, on mi je pojasnio kako je visoki zvuk bio moj živčani sustav dok je niski zvuk bio moj krvotok". Otišavši u sobu gdje je očekivao da zvuka neće biti, čuo je zvuk. "Sve dok ne umrem bit će zvuka, a oni će se nastaviti i nakon moje smrti, stoga se ne treba bojati za budućnost glazbe".
Upravo ta spoznaja, da je tišina sama po sebi nemoguća, nagnala ga je da stvori kompoziciju 4′33″ koju, ironično, danas mnogi nazivaju "4 minute i 33 sekunde tišine".
Druga snažna inspiracija bile su mu slike njegovog prijatelja Roberta Rauschenberga k...
