Pokretanje Velikog terora
Staljin se prvo osvetio Lavu Kamenjevu i Grigoriju Zinovjevu koji su bili optuženi za prešutno toleriranje smrti Kirova. Pristali su prihvatiti moralnu i političku odgovornost za njihovu raniju slabiju privrženost u zamjenu za uvjerenje da će dobiti blažu kaznu. Sudski postupak održan je kao zatvoreno suđenje u siječnju 1935. Po Staljinovu zahtjevu, Zinovjev je osuđen na 10 godina zatvora, a Kamenjev na 5. Staljinovi zatvori nisu bili hoteli. Uz to, 663 bivših pristaša Zinovjeva u Lenjingradu bilo je poslano u progonstvo u Jakutiju i ostale puste sibirske predjele.
Staljin je pokrenuo motor preventivne represije. Ni prognani komunisti, bivši oporbenjaci, ni deportirani stanovnici gradova, pripadnici nekadašnje srednje klase, nisu kovali urotu protiv Staljina. No, Staljin im nije htio dati priliku za to. Njegova želja za potpunim nadzorom protezala se i na obične komuniste koji nikad nisu pripadali nekoj frakciji oporbe. 1934. bila je naređena još jedna čistka nepoželjnih članova, a vrbovanje za drugu polovicu godine za članstvo u partiji je zaustavljeno. Došavši nakon čistke 1933., ova je mjera bila znak zabrinutosti Sekretarijata zbog revolucionarne "avangarde". U siječnju 1935., kada je Kamenjevu i Zinovjevu određena zatvorska kazna, najavljena je opća promjena partijskih knjižica. To je bila čistka pod drugim nazivom: cilj je bio identificirati i ukloniti one članove koji nisu ništa napravili za partiju nego samo koriste prednosti posjedovanja knjižice. Posljedica je bila ta da su do svibnja 1935. 281 872 osobe prestale biti članom Komunističke partije SSSR-a.
"Najdemokratskiji Ustav na svijetu"
Ne treba zanemariti da je istovremeno u vrijeme Čistki, dva mjeseca nakon ubojstva Kirova, 6. veljače 1935., 7. kongres sovjeta odlučio da se donese novi Ustav i izabrao komisiju koja će sastaviti njegov tekst. Među članovima komisije, kojoj je na čelu bio Staljin, nalazili su se i ljudi kao Buharin, Radek i Sokoljnikov, zajedno s njihovim budućim tužiteljem Višinskim. U sljedećih godinu i pol ta se komisija često sastajala u Staljinovoj nazočnosti. Buharin i Radek bili su glavni autori teksta novog Ustava SSSR-a i o njemu su često pisali na stupcima Pravde i Izvjestije. Ustav je prihvaćen na narednom kongresu sovjeta, u studenom 1936., nekoliko mjeseci nakon smaknuća Zinovjeva i Kamenjeva. Nazvan je "staljinskim ustavom", "najdemokratskijim ustavom na svijetu".
Revolucija jede svoju djecu
Uz administrativni kaos i ogorčenje naroda, iznenada, u ljeto 1936., Staljina su izbezumili dokazi koje je prikupio NKVD kako Lav Trocki iz inozemstva održava vezu s tajnim skupinama pristalica i kako te skupine pregovaraju s pristalicama Buharina, Zinovjeva i Kamenjeva. Za izuzetno sumnjičavu i osvetoljubivu osobu kakav je bio Staljin, ta je prijetnja pozivala na veliku odmazdu. Ostatak godine nastojao se krvavo obračunati sa svima koje je označio svojim neprijateljima.
Među bezbrojnim suđenjima, javnim i tajnim, četiri su bila najvažnija: Proces protiv šesnaestorice (Zinovjeva, Kamenjeva, Smirnova, Mračkovskog i drugih) u kolovozu 1936.; Proces protiv sedamnaestorice (Pjatakova, Radeka, Sokoljnikova, Muralova, Serberjakova i drugih) u siječnju 1937.; proces iza zatvorenih vrata protiv maršala Tuhačevskog i grupe najviših časnika Crvene armije u lipnju 1937.; i Proces protiv Dvadeset i jednog (Rikova, Buharina, Krestinskog, Rakovskog, Jagode i drugih) u ožujku 1938. Među ljudima koji su sjedili na optuženičkoj klupi na tim procesima bili su svi članovi Lenjinova Politbiroa osim Staljina i Trockog (ali je potonji, iako odsutan, bio glavni optuženik). Među optuženima bio je, osim toga, jedan bivši predsjednik vlade, nekoliko potpredsjednika vlade, dva bivša šefa kabineta, šef sovjetskih sindikata, veleposlanici itd.
Svi su između ostaloga bili optuženi da su pokušali ubiti Staljina i druge članove Politbiroa, da se pokušali restaurirati kapitalizam, da su pokušali razbiti ekonomsku i vojnu snagu zemlje, i da su na različite načine pokušali ubiti ili otrovati velik broj ruskih radnika. Svi su bili optuženi da su od najranijih dana bili strani špijuni i da su sklopili tajne pogodbe kojima su se obvezali da će raskomadati Sovjetski Savez i predati velike dijelove teritorija Njemačkoj i Japanu. Da su te optužbe bili istinite, ne bi bilo moguće objasniti kako je uopće moglo doći do stvaranja SSSR-a i kako se on uspio održati.
Padaju Zinovjev i Kamenjev
Prvo je Staljin krenuo na Zinovjeva i Kamenjeva. Sekretarijat Centralnog komiteta 29. lipnja 1936. poslao je tajno pismo lokalnim partijskim tijelima navodeći otkriće "terorističkih aktivnosti trockističko-zinovjevskog proturevolucionarnog bloka". U kolovozu 1936. Kamenjev i Zinovjev bili su povučeni iz svojih partijskih ćelija i podvrgnuti ponovnom suđenju. Ovog puta postupak je bio javan. Optuženima se neslužbeno prijetilo smrtnom kaznom, ukoliko ne priznaju da su organizirali protusovjetski trockističko-zinovjevski centar koji organizira atentate. Pretpostavljalo se da bi Staljin bio sljedeći na popisu nakon Kirova. Oni su uredno priznali, a Staljin je uredno prekršio obećanje. Sud ih je osudio na smrt i sljedećeg je jutra kazna bila izvršena.
To je bilo prvo pogubljenje nekoga tko je pripadao Centralnom komitetu partije. Staljinova je kampanja bilo nemilosrdna, a svog obožavatelja Nikolaja Ježova u rujnu je imenovao šefom NKVD-a s obrazloženjem da je Jagoda četiri godine u zaostatku s otkrivanjem narodnih neprijatelja. Vijesti iz gospodarstva nisu popravile izuzetno napetu atmosferu u središnjem partijskom vodstvu. Žetva žita iz 1936. pokazala se 25% slabijom od žetve prethodne godine. U studenom je došlo do velike eksplozije u rudniku ugljena Kemerovo. Mnoge takve nevolje u poljoprivredi i industriji bile su posljedica loše tehničke organizacije uzrokovane Staljinovim vođenjem gospodarstva. No to je samo pojačalo Staljinovu odlučnost da se drži svojih metoda i da za situaciju okrivljuje uništavatelje i protusovjetske elemente.
Staljin traži odobrenje Politbiroa
Staljin je imao nadmoćan utjecaj u središnjim partijskim organima. Članovi Politbiroa koji su se sastajali svakog tjedna tijekom prve petoljetke, sastali su se samo devet puta 1936. Članovi Politbiroa, Sergo Ordžonikidze i Valerijan Kujbišev bili su zabrinuti radi Staljinove okrutnosti iako su je i sami podržavali tijekom industrijalizacije krajem 20-ih i početkom 30-ih. No, Kujbišev - teška pijanica, umro je od srčanog udara (ili je otrovan po Staljinovom nalogu) u siječnju 1935. Ordžonikidze je postao osamljen Staljinov kritičar u Politbirou. Ostali koji su imali dvojbe - Mikojan, Vorošilov i Kalinjin - prijetnjama su držani u pokornosti.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
