Europa se definitivno vraća u razdoblje kada je zvuk za opasnost mogao biti upaljen samo nekoliko minuta do udara raketa srednjeg dometa. Današnja potvrda Moskve da se više ne smatra vezanom ostacima INF‑a, nije tek birokratska nota - to je sad konačan kraj jednog od posljednjih stupova hladnoratovske stabilnosti i povratak logici u kojoj sile prvo posežu za oružjem, a tek potom za telefonom. INF je 1987. uklonio čitavu klasu projektila koji su Europljanima visjeli nad glavom, ali izgleda da će se Europa ponovno morati naviknuti na takve neugodne neizvjesnosti.
Kada su Ronald Reagan i Mihail Gorbačov potpisali INF, Europa je odahnula: Amerikanci su povukli Pershing‑II, Sovjeti SS‑20, a Britanci i Francuzi shvatili da mogu graditi prosperitet bez straha da će postati spaljena tampon‑zona. Sporazum je bio simetričan, transparentan i obvezujući – jedina istinska denuklearizacija cijele kategorije oružja. Osim što je smanjio nuklearni arsenal, INF je politički pokazao da ni najdublje suparništvo ne mora nužno završiti totalnom konfrontacijom. Ta je lekcija danas dramatično zaboravljena.
Američko povlačenje 2. kolovoza 2019. – službeno zbog ruskog sustava 9M729 – zapravo je bilo uvod u širi strateški zaokret Washingtona prema "velikom natjecanju" s Kinom. Bijela kuća je tvrdila da bilateralni ugovor više nema smisla kad treći igrač raspolaže s nekoliko stotina IRBM‑ova. U praksi je, međutim, SAD prvi razbio stari dogovor, a potom optužio Moskvu da ga krši. Rusija je, razumljivo, odgovorila simetrično: suspendirala je INF i ponudila moratorij pod uvjetom da SAD ne postavlja nove projektile u Europi. Taj je moratorij pet godina visio o tankoj niti – i Zapad ju je prerezao.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
