Za vrijeme Drugog svjetskog rata Jugoslavija se nalazila pod okupacijom sila Osovine. Nekoliko pokreta otpora stasalo je tijekom rata, no u konačnici najsnažniji postao je onaj partizanski kojeg je vodio Josip Broz Tito.
U konačnici Partizani uspjeli su osloboditi cijelu Jugoslaviju i, što je od esencijalne važnosti za sve što će se događati kasnije, uz minimalnu pomoć saveznika, a to uključuje i sovjetsku intervenciju.
To će nakon rata omogućiti Titu da formira Jugoslaviju na vrlo unikatnim temeljima, nečem što bismo danas mogli nazvati fuzijom komunističkih ideala i jugoslavenskog nacionalizma.
Taj stav je u svojoj osnovi primarno zagovarao maksimalni mogući suverenitet Jugoslavije, neovisnost od velikih sila. Naime, nakon završetka strašnog Drugog svjetskog rata cijela Europa, i šire, bila je podijeljena između dvije velike sfere utjecaja - američke i ruske, odnosno sovjetske. Uz jedan izuzetak - Jugoslaviju.
Iako je Tito neposredno nakon rata svakako bio naklonjeniji Staljinu, što je logično, Jugoslavija ni dana nije provela iza željezne zavjese. Već 1945. Sovjeti postavljaju špijunske krugove po Jugoslaviji, znajući da Titu ne mogu posve vjerovati. S druge strane novo jugoslavensko vodstvo bilo je toga itekako svjesno što je pak značilo da je alijansa sa SSSR-om bila nestabilna od samog početka.
Što je Jugoslavija zapravo htjela? Što nije htjela? Svijet će SFRJ pamtiti kao vrlo moćnu državu između dva bloka koja je u konačnici postala jedna od utemeljiteljica alternativnog bloka, tzv. Pokreta nesvrstanih (NAM) koji postoji i danas - dakako danas je NAM samo blijeda slika svoje negdašnje slave, ali u ono vrijeme bio je važan globalni akter, a Tito se promaknuo u lidera za čije se mišljenje pitalo kod gotovo svake krize u svijetu, na svakom kontinentu.
No, da je neposredno nakon Drugog svjetskog rata sve ispalo kako je Tito planirao, Jugoslavija bi bila još i daleko moćnija zemlja. Naime, dok su Amerikanci i Sovjeti gradili svoju sferu utjecaja, Jugoslaveni su imali ozbiljnu ideju da će i oni to činiti, kao treća sila.
Znamo da je Tito uspio ukomponirati teritorij Istre u Jugoslaviju - to je pak podatak o kojem hrvatski nacionalisti danas vole prakticirati kolektivnu amneziju, no zadnji put kada je Istra bila u sklopu neke Hrvatske bilo je za vrijeme Kraljevine Hrvatske (925–1102) i to samo dijelovi istočne Istre. No, Istra je trebala biti samo početak teritorijalnog širenja Jugoslavije - bili su tu i planovi za preuzimanje dijelova Austrije, dublji teritorij Italije, naročito grad Trst, ali i prema jugu i istoku - Staljin je bio uvjeren kako Tito planira "progutati" Albaniju, a zatim i Grčku, uz dodatno priključenje Bugarske.
Možda se sav ovaj teritorij ne bi nužno zvao Jugoslavija, svakako ne Grčka, ali bi bio teritorij totalnog jugoslav...
U konačnici Partizani uspjeli su osloboditi cijelu Jugoslaviju i, što je od esencijalne važnosti za sve što će se događati kasnije, uz minimalnu pomoć saveznika, a to uključuje i sovjetsku intervenciju.
To će nakon rata omogućiti Titu da formira Jugoslaviju na vrlo unikatnim temeljima, nečem što bismo danas mogli nazvati fuzijom komunističkih ideala i jugoslavenskog nacionalizma.
Taj stav je u svojoj osnovi primarno zagovarao maksimalni mogući suverenitet Jugoslavije, neovisnost od velikih sila. Naime, nakon završetka strašnog Drugog svjetskog rata cijela Europa, i šire, bila je podijeljena između dvije velike sfere utjecaja - američke i ruske, odnosno sovjetske. Uz jedan izuzetak - Jugoslaviju.
Iako je Tito neposredno nakon rata svakako bio naklonjeniji Staljinu, što je logično, Jugoslavija ni dana nije provela iza željezne zavjese. Već 1945. Sovjeti postavljaju špijunske krugove po Jugoslaviji, znajući da Titu ne mogu posve vjerovati. S druge strane novo jugoslavensko vodstvo bilo je toga itekako svjesno što je pak značilo da je alijansa sa SSSR-om bila nestabilna od samog početka.
Što je Jugoslavija zapravo htjela? Što nije htjela? Svijet će SFRJ pamtiti kao vrlo moćnu državu između dva bloka koja je u konačnici postala jedna od utemeljiteljica alternativnog bloka, tzv. Pokreta nesvrstanih (NAM) koji postoji i danas - dakako danas je NAM samo blijeda slika svoje negdašnje slave, ali u ono vrijeme bio je važan globalni akter, a Tito se promaknuo u lidera za čije se mišljenje pitalo kod gotovo svake krize u svijetu, na svakom kontinentu.
No, da je neposredno nakon Drugog svjetskog rata sve ispalo kako je Tito planirao, Jugoslavija bi bila još i daleko moćnija zemlja. Naime, dok su Amerikanci i Sovjeti gradili svoju sferu utjecaja, Jugoslaveni su imali ozbiljnu ideju da će i oni to činiti, kao treća sila.
Znamo da je Tito uspio ukomponirati teritorij Istre u Jugoslaviju - to je pak podatak o kojem hrvatski nacionalisti danas vole prakticirati kolektivnu amneziju, no zadnji put kada je Istra bila u sklopu neke Hrvatske bilo je za vrijeme Kraljevine Hrvatske (925–1102) i to samo dijelovi istočne Istre. No, Istra je trebala biti samo početak teritorijalnog širenja Jugoslavije - bili su tu i planovi za preuzimanje dijelova Austrije, dublji teritorij Italije, naročito grad Trst, ali i prema jugu i istoku - Staljin je bio uvjeren kako Tito planira "progutati" Albaniju, a zatim i Grčku, uz dodatno priključenje Bugarske.
Možda se sav ovaj teritorij ne bi nužno zvao Jugoslavija, svakako ne Grčka, ali bi bio teritorij totalnog jugoslav...
