Za vrijeme Drugog svjetskog rata Jugoslavija se nalazila pod okupacijom sila Osovine. Nekoliko pokreta otpora stasalo je tijekom rata, no u konačnici najsnažniji postao je onaj partizanski kojeg je vodio Josip Broz Tito.
U konačnici Partizani uspjeli su osloboditi cijelu Jugoslaviju i, što je od esencijalne važnosti za sve što će se događati kasnije, uz minimalnu pomoć saveznika, a to uključuje i sovjetsku intervenciju.
To će nakon rata omogućiti Titu da formira Jugoslaviju na vrlo unikatnim temeljima, nečem što bismo danas mogli nazvati fuzijom komunističkih ideala i jugoslavenskog nacionalizma.
Taj stav je u svojoj osnovi primarno zagovarao maksimalni mogući suverenitet Jugoslavije, neovisnost od velikih sila. Naime, nakon završetka strašnog Drugog svjetskog rata cijela Europa, i šire, bila je podijeljena između dvije velike sfere utjecaja - američke i ruske, odnosno sovjetske. Uz jedan izuzetak - Jugoslaviju.
Iako je Tito neposredno nakon rata svakako bio naklonjeniji Staljinu, što je logično, Jugoslavija ni dana nije provela iza željezne zavjese. Već 1945. Sovjeti postavljaju špijunske krugove po Jugoslaviji, znajući da Titu ne mogu posve vjerovati. S druge strane novo jugoslavensko vodstvo bilo je toga itekako svjesno što je pak značilo da je alijansa sa SSSR-om bila nestabilna od samog početka.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
