Ovih dana se u Hrvatskoj jako puno govori o obrazovanju, konkretno o kurikularnim reformama koje su već neko vrijeme u pripremi, ali sada se tema naglo politizirala i postaje udarna.
No, zanimljivo je primijetiti, da u svoj toj priči sama tema obrazovanja počinje naglo padati u drugi plan dok u prvi izbijaju političke podjele. Polarizacija društva doima se kao nepopustljiv trend kojeg prihvaćaju svi - i oni polarizirani i oni koji se polarizaciji oštro protive (jer protivljenjem takve magnitude također polarizaciju stavljaju u udarni trend).
Valja spomenuti nešto o samoj polarizaciji koja se širi našim društvom. U idealnom - udžbeničkom - sistemu, polarizacija bi trebala biti prostor za pokretanje argumentiranih debata s jedne i druge strane, debata koje bi u konačnici potencijalno dovele do fino skrojenog društva u kakvom želimo živjeti.
Kod nas to nije slučaj (za utjehu - nije naročito ni drugdje), polarizacija se ovdje svodi primarno na galamu (u najboljem slučaju), ali i na opću tenziju koja često ostavlja dojam grupnog punjenja bačve baruta. Zar je riječ o nekakvoj lokalnoj predispoziciji da razlike potpaljujemo do točke koja postaje opasna po stabilnost zemlje? Nije, jer moramo shvatiti da u našem slučaju ovakve polarizacije ne dolaze na dnevni red zato jer im je krajnje vrijeme da se s njima suočimo već dolazi po sili općih pojačanih frustracija kojima svjedočimo već zadnjih, cirka, desetak godina.
Ekstremna netrpeljivost, ksenofobija, homofobija, rasizam, nacionalizam, jingoizam - sve ovo, od stavova na vrhovima pa do uvredljivih i fašističkih grafita koji niču na zidovima naših gradova (i tek se selektivno uklanjaju), ne dolazi niti samo od sebe niti od nekakve nacionalne predispozicije, već kao nusproizvod ekonomske eksploatacije. Neki će to prevesti u jednostavniji termin koji se zove "besparica".
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
