Poznata je strategija američke vlade i Središnje obavještajne agencije (CIA) za rušenjem vlada diljem svijeta kako bi se time branio američki nacionalni 'interes'. Zbog toga se američka vlada uključuje u organizaciju pučeva, državnih udara, prosvjeda, rušenja legitimnih i nelegitimnih vlada, te se druži i s onima koji su oličenje demokracije (npr. skandinavske zemlje) kao i onima koji nemaju ništa s demokracijom (npr. Saudijska Arabija). Na listi zemalja koje osobito nerviraju Amerikance nalazi se od 1979. Islamska republika Iran.
Zbacivanje šaha i glavnog utočišta američkog interesa na Bliskom istoku bila je toliko neplanirana da je Washington u dobu mira doživio jedan od najvećih poraza u svojoj vanjskoj politici. Bijela kuća nije mogla zamisliti da bi ostarjeli ajatolah (a u to doba malo tko je u SAD-u uopće znao što znači ajatolah), koji je živio u spartanskim uvjetima i hranio se jogurtom i češnjakom, mogao izmijeniti cjelokupnu američku vanjskopolitičku strategiju.
Amerikanci jako dobro znaju kako djeluje vlast u Iranu, jer kad je pošlo po zlu u 20. stoljeću, odmah su reagirali. Kada je na izborima pobijedila nacionalističko-liberalna koalicija dr. Mohameda Mosadeka, vlada je odlučila napraviti sasvim logičan potez za poslijeratno vrijeme - nacionalizirati nacionalno bogatstvo, prije svega izvore nafte i plina.
Kako je pravo eksploatacije iranskog bogatstva bio britanski i američki interes, nastao je u sukob, u kojemu su Iranci naivno pozvali Amerikance u pomoć. Washington je pritisnuo London, Britanci su se povukli iz Anglo-perzijske naftne kompanije, ali je onda CIA inscenirala državni udar. Mosadek je zbačen i zatvoren, a šah Pahlavi je dobio izvršne ovlasti. SAD su tako de facto postavile diktatora na čelo Irana.
Nakon 1979. Amerika je nastojala svim silama rušiti novonastalu Islamsku republiku. Za razliku od brojnih drugih mjesta diljem svijeta, nije uspjela jer je Islamska revolucija uključivala sve slojeve društva iz svih političkih vidokruga. Pošto su svi oni poistovjećivali omraženog šaha Pahlavija s američkom vladom, nitko od njih nije htio ni pomisliti da bi se povezivao s Amerikancima. Ali, nakon prvih par godina, većina skupina koje nisu odgovarale novom klerikalnom vodstvu prešle su u ilegalu. Među njima je osobito zloglasna skupina bila Narodni mudžahedini Irana (Mudžahedine Halk), koja je prihvatila terorističku borbu protiv nove vlasti.
Skupinu je osnovao Mohamad Hanifnežad 1965., s idejom iranskog nacionalizma, islamskog socijalizma i lijevog političkog svjetonazora. Skupina je praktično od svog početka imala ideju oružane borbe protiv šahove strahovlade i protiv američkog utjecaja u Iranu. Tijekom sedamdesetih pokušali su oteti američkog veleposlanika, ubiti nekoliko vojnih dužnosnika, te su bacali bombe na nekoliko zgrada u američkom vlasništvu. Doživjeli su nekoliko raskola i ideoloških rascjepa, a bili su povezani s drugim lijevim islamističkim organizacijama. Tijekom revolucije, skupina je sudjelovala u rušenju šaha, u referendumu, te podržala okupaciju američkog veleposlanstva u Teheranu. Međutim, 1980. počela je hajka na ljevičare koji su ubrzo prešli u gerilsko podzemlje. Do idućeg godine preko tri tisuće mudžahedina je uhićeno.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
