Nekoliko je velikih svjetskih sila, a u najvišem rangu zapravo imamo samo četiri: SAD, Kinu, Europsku uniju i Rusiju. Svako udruženje, ili pak rastavljanje, bilo koje dvije automatski dovodi do velikih globalnih promjena.
Danas živimo u vremenu Atlantizma, odnosno dominacije Zapadnih sila, SAD-a i EU-a, koje djeluju poprilično kompaktno, mada ne nužno kao što se činilo prije nekoliko godina. Dakako, dolazak Trumpa je jedan od faktora, ali tu je i europska tendencija prema većoj autonomiji koja se krije diljem kontinenta.
Što je sa silama Istoka? Zašto Rusija i Kina nisu udružene po istom principu ne bi li time stvorile još veću ravnotežu u svijetu, a možda i dominantni duo?
Bilo je prilika, dakako. U prvoj polovici 20. stoljeća Rusija i Kina, odnosno SSSR i Kina, bile su dvije najveće komunističke zemlje svijeta i - imajući u vidu da se "globalna revolucija", na žalost brojnih marksističkih teoretičara, ipak nije desila - bilo bi logično očekivati da će se Moskva i Peking držati maksimalno zajedno pred ostatkom kapitalističkog svijeta. No, kako i znamo to se nije desilo - ne samo da se nije desilo nego je već 50-ih godina došlo do tolikog raspada u odnosima da su dvije zemlje jedna prema drugoj imale veće animozitete nego, primjerice, prema ideološki kontrastnom SAD-u.
Kinezi kažu kako su se Rusi počeli zbližavati sa Zapadom nakon smrti Staljina, što je za njih bilo nedopustivo. I tako je izbio sukob na navodno ideološkoj liniji, mada gledajući danas s povijesne distance glavni sukob bio je puno manje intelektualne naravi, a puno više oportune. Jednostavno govoreći - došlo je do sukoba nacionalnih interesa između Moskve i Pekinga, a da ne bi koristili te anti-marksističke hereze, sve je zajedno zapakirano u priču oko revolucionara i revizionista.
Tadašnje kinesko vodstvo, na čijem čelu je bio Mao Ce-tung, agresivno je odbacilo rusku ideju mirne koegzistencije sa Zapadom (koju je počeo promovirati Nikita Hruščov nakon Staljinove smrti).
Iz postojećih saznanja moglo bi se zaključiti kako je Kina bila dosljedna svojim revolucionarnim idealima dok se Rusija počela kolebati. Ništa od toga - sve je bio i ostao nacionalni oportunizam jednih i drugih: naime, Kina ne nastavlja "revolucionarnu borbu" već se upravo ona sama počinje približavati SAD-u, a sve će skupa kulminirati posjetom američkog predsjednika Richarda Nixona Kini 1972. Dakle, licemjerna zamjena teza i nacionalni interesi odredit će preostala desetljeća odnosa između Kine i SSSR-a, ali i nakon toga.
Richard Nixon u Kini 1972. Zašto je SAD pak shvatio da ako već moraju nekoga pridobiti na svoju stranu onda je bolje da krenu prema Kini, a ne prema Rusiji? Razumljivo, riječ je o blizini Europe i američkih interesa u Europi.
Tek nakon pada SSSR-a i završetka Hladnog rata Rusija i Kina, iako i dalje postoje izazovi, počinju graditi jedan novi, pragmatičan, odnos u kojem ideologija više ne igra ulogu.
Mao Ce-tung i Nikita Hruščov Zanimljivo, no kapitalistička Rusija i formalno komunistička Kina danas se puno bolje slažu nego u vremenima kada su obje bile dio komunističkog bloka.
Ipak, do velikog i naglog napretka nikada nije došlo. Odnosi se grade, ali postepeno i odmjereno te se ta dinamika tvrdoglavo opire senzacionalnim prognozama da će Kina i Rusija zajedno uskoro preoteti američku dominaciju u svijetu.
Ruski predsjednik Vladimir Putin i kineski predsjednik Xi Jinping, prema svim izvorima imaju poprilično dobar međusoban odnos koji se bazira na međusobnom uvažavanju. Nadalje, od 90-ih naovamo dvije zemlje potpisale su niz zajedničkih sporazuma - od onog o strateškoj kooperaciji iz 1996., o dobrosusjedskim odnosima i osnivanja Šangajske organizacije za kooperaciju iz 2001. pa do sporazuma o strateškom partnerstvu iz 2012. (koje je dodatno pojačano 2014. godine).
Xi Jinping i Vladimir Putin nazdravljaju još jedan bilateralni sporazum u nizu Svi ti brojni sporazumi i dogovori stvaraju sve veću i sve kompleksniju mrežu rusko-kineskih odnosa. Bilateralni odnosi razvijaju se na svim područjima, a sve češće su i zajedničke vojne vježbe.
No, sve to zajedno nije ništa prema (ali omogućilo je da se stvori), spajanju dva grandiozna projekta - Putinovu Euroazijsku ekonomsku uniju (EEU) i kineski megaprojekt Inicijativa pojas i cesta (BRI), poznatiji i pod nazivom Novi put svile.
Članice Euroazijske ekonomske unije su Rusija, Armenija, Bjelorusija, Kazahstan i Kirgistan. Riječ je, kako i sam naziv govori, o ekonomskoj uniji na prostoru sjeverne Euroazije. Iako je projekt inicijalno još 1994. predložio aktualni kazahstanski predsjednik Nursultan Nazarbajev, EEU se često naziva "Putinovim projektom".
Zemlje članice Euroazijske ekonomske unije: 
Novi put svile je pak velika razvojna strategija za 21. stoljeće koju je predložio kineski predsjednik Xi Jinping, a cilj je infrastrukturnim projektima povezati i umrežiti zemlje Euroazije putem kopnenog i pomorskog pravca.
Ovo nije samo grandiozni građevinski projekt - ovo je projekt koji bi trebao Kinu transformirati u zemlju koja preuzima veliku ulogu u globalnim pitanjima.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
