Kad nespojive političke opcije odluče djelovati zajedno protiv veće prijetnje: Povijest nemogućeg pokazuje da je ipak sve moguće, mada ne previše izgledno

Kroz političku povijest događalo se, iako ne često, da stranke s vrlo različitim političkim uvjerenjima i ideologijama odluče se ujediniti, makar na kratko, kako bi se zajedno suočile s nečim što percipiraju kao veću prijetnju koju ne mogu ukloniti na niti jedan drugačiji način. Takve "neprirodne" koalicije obično nemaju dugi vijek trajanja, štoviše, činjenica da su prisiljene surađivati s ciljem "borbe protiv većeg zla" često završava tako da između njih na kraju - naročito ako su zbijanjem redova uspjeli eliminirati prijetnju - izbija žestok sukob.

Jasno, danas ćemo se osvrnuti na neke od tih primjera jer trenutačna post-izborna situacija (kriza?) u Hrvatskoj svakako nam može poslužiti kao inspiracija. Naime, za sve oni koji možda ne prate političke prilike u Hrvatskoj, prije dva dana održani su parlamentarni izbori, jedni od napetijih u novijoj hrvatskoj povijesti. Zapravo moglo bi se reći da je to bio neslužbeni referendum o HDZ-u, stranci koja je gotovo sve vrijeme na vlasti još od raspada SFRJ. U samo dva mandata zemlju je vodio socijal-demokratski SDP, od 2000. do 2003. (premijer je bio Ivica Račan) i od 2011. do 2016. (premijer je bio aktualni hrvatski predsjednik Zoran Milanović).

U izbornoj kampanji nitko nije to "službeno" pečatirao, no sve stranke izuzev HDZ-ove koalicije u prvi plan svojih "programa" (o kojima se zapravo jako malo pričalo) stavilo je potrebu da se HDZ sruši s vlasti, odnosno da im se uskrati treći mandat, kako za njih, tako i za HDZ-ovog premijera Andreja Plenkovića.

Sve stranke, sve od krajnje ljevice do krajnje desnice, imale su nešto što zamjeraju HDZ-u, ali povezuje ih sve i više nego očita korupcija po kojoj je stranka postala notorno "poznata". Pojedini zakoni i kontroverzna imenovanja na visoke pozicije uspjeli su ujediniti skoro sve hrvatske političke opcije oko tog cilja. No, unatoč optimizmu i percepciji da će se ovog puta mobilizirati velik broj glasača (što se i dogodilo), unatoč velikoj izlaznosti (preko 62% u usporedbi s 46% prije četiri godine) to nije bilo dovoljno da se nadglasa HDZ koji je opet završio prvi osvojivši najveći broj mandata.

U hrvatskom parlamentu za većinu, odnosno za sastavljanje Vlade, potrebno je 76 mandata. HDZ je osvojio čak 61. Na dosta dalekom drugom mjestu nalazi se SDP sa svojom koalicijom "Rijeke pravde" koja je povukla 42 mandata. Nakon toga postaje zanimljivo jer na trećem mjestu se nalazi relativno nova desničarska (tvrdo desničarska) stranka Domovinski pokret koja osvaja 14 mandata. Zatim imamo dvije stranke koje se smatraju rivalima - jedna je zeleno-lijeva stranka Možemo (također relativno nova) s 10 mandata, a druga je stranka desnog centra, konzervativna stranka Most s 11 mandata.

Nećemo ulaziti preduboko u detalje nego se osvrnuti na kompleksnu situaciju koja je nastala ovakvim ishodom glasanja. Situacija je sljedeća - pošto su se svi u kampanji trudili uvjeriti birače da im daju glas kako bi se s vlasti srušio HDZ, sad su tu gdje jesu i zapravo imaju šansu i srušiti HDZ. Ali - a to je jedno veliko političko ali - da bi to izveli morali bi se skoro pa svi udružiti zajedno u "nemoguću" koaliciju i na taj način skupiti nužnih 76 mandata.

Mogu li to izvesti? Teoretski mogu, ali to bi značilo da pod isti kišobran moraju stati stranke koje imaju radikalno drugačije stavove, često po pitanju svega! Od ekonomskih, društvenih, svjetonazorskih i raznih drugih pitanja. Jedino što ih sve veže je deklarirani animozitet prema HDZ-u. Dakako, sve izrečeno za vrijeme kampanje možda neće vrijediti i sad kad su izbori završeni, odnosno netko bi mogao opako ispreskakati svoje birače i ipak pružiti ruku HDZ-u argumentirajući to na bezbroj kreativnih načina ne bi li biračko tijelo to "progutalo". No, ako se netko odluči na to vjerojatno će biti trajno obilježen kao oportunistička stranka koja je zbog svojih interesa prokockala ono što sve druge sad već polako nazivaju povijesnim trenutkom.

Je li zaista tako ili je to postizborni žar? U neku ruku i jest. Razilaženje s HDZ-om postalo je golemo, a potvrda toga je i animozitet prema HDZ-u koji se gomila na desnici iako je HDZ nekoć bio itekako čvrsto desničarska stranka. Danas nije? Na to pitanje može se najlakše konstatirati da je HDZ prije svega pro-bruxelleska stranka, a to u Hrvatskoj počinje jako smetati cijeli politički kompas izuzev onog dijela (oko 34% biračkog tijela, ako ćemo se voditi aktualnim rezultatima) koji je vezan uz HDZ i u opstanku HDZ-a na vlasti vidi svoj direktan interes (koji najčešće i nije ideološki).

Kad bi došlo do ujedinjenja u veliku anti-HDZ koaliciju to bi vjerojatno bilo prihvaćeno od strane glasača svih stranaka, iako nikome ne bi bilo drago da njihove opcije surađuju s njima potpuno neprihvatljivim opcijama, ali, kako smo i rekli više puta - želja za odlaskom HDZ-a bila bi jača.

Da se vratimo na sam početak teksta. Jesu li se takve koalicije događale ranije? U Hrvatskoj definitivno nisu, a ni u Europi nema previše takvih primjera, iako ima nekoliko značajnih. Jasno, čim spomenemo ujedinjenje međusobno nekompatibilnih politika s ciljem borbe protiv zajedničkog neprijatelja nemoguće je prvo ne pomisliti na Drugi svjetski rat i savez između najveće kapitalističke sile svijeta, SAD-a, i najveće komunističke, SSSR. Ujedinili su se, zajedno s drugima, u borbi protiv Hitlerove Njemačke, i pobijedili. No, kako to često biva, odmah nakon izbija i Hladni rat koji će potrajati desetljećima sve dok jedan nije pao (SSSR).

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.