Kad "kampanja između ratova" preraste u poziv na Apokalipsu: Mogući izraelski udar na Iran, tiha američka potpora i psihoza crvenih linija koja bi mogla zapaliti cijeli Bliski istok

Napetosti između Izraela i Irana dosegnule su razinu na kojoj se ozbiljno govori o "preventivnom" izraelskom udaru na iranska nuklearna postrojenja, prvi put otkako je 2012. Tel Aviv ozbiljno razmatrao sličan scenarij. Washingtonski i izraelski izvori ovih dana otkrivaju da se izraelsko ratno zrakoplovstvo intenzivno priprema: završene su vježbe dužine leta koje simuliraju put do Natanca i Fordowa, premještena su precizna ubojna sredstva, a kabinet Benjamina Netanyahua gotovo svakodnevno procjenjuje "crvenu liniju" iranskoga programa. Paralelno, administracija predsjednika Donalda Trumpa odobrila je djelomičnu evakuaciju diplomatskog i vojnog osoblja iz Iraka, Bahreina i Kuvajta – mjera koja se u Washingtonu provodi samo kad Pentagon procijeni da je oružani sukob iznad praga vjerojatnosti.

Ima li Izrael američku podršku?
Formalno, Trump je Netanyahuu poslao poruku "ne djelujte dok pregovori traju", no istodobno CENTCOM pojačava prisutnost u regiji drugim nosačem zrakoplova, a general Michael Kurilla odgodio je svjedočenje u Senatu kako bi ostao "u kriznom načinu rada". To je klasična dvostruka igra: javno pozivanje na suzdržanost, a u praksi logistička i obavještajna potpora izraelskom partneru. U Kongresu, gdje republikanci imaju većinu, gotovo da nema otpora ideji da se unište iranska nuklearna postrojenja. Prešutna, ali realna podrška Bijele kuće stoga postoji; njezin se intenzitet mjeri u satelitima nad Iranom i tankerima s JP‑8 gorivom koji svaki dan stižu u izraelske baze.

Je li riječ o nastavku dugoročnog izraelskog plana?
Israelci svoju doktrinu nazivaju "kampanja između ratova": neprestano potkopavanje neprijateljskih kapaciteta kako velik rat nikada ne bi postao potreban. Od 2023. su, uz tiho odobrenje SAD-a i Saudijske Arabije, zračnim udarima unazadili Hezbollahovu PVO mrežu u Siriji i uništili skladišta preciznih raketa u Libanonu; Hamas je nakon kataklizme u Gazi 2024. polit‑vojno iscrpljen; a Damask, nakon pada Assada, više nije prijetnja. Rezultat je povijesno rijetka situacija: Iran je u bliskoistočnom ostao gotovo sam na prvoj crti, bez robusnog fronta posredničkih snaga koje bi ga štitile. U takvom vakuumu, Tel Aviv računa da se "prozor mogućnosti" neće ponovno otvoriti desetljećima i spreman je riskirati međunarodne osude (kojih bi, bar na Zapadu, bilo malo) da bi ga iskoristio.

Može li izbiti najveći rat na Bliskom istoku do sada?
Vojni proračun Irana je tek desetina izraelsko‑američkog tandema, ali Teheran ima asimetrične adute: balističke projektile srednjeg dometa, flotu brzih brodova u Hormuzu i – najvažnije – sposobnost da preko preživjelog dijela Hezbollaha i šiitskih milicija saturira izraelsku proturaketnu obranu s tisućama raketa. Zatvaranje Hormuškog tjesnaca, makar privremeno, katapultiralo bi cijenu nafte preko 150 USD i uvuklo cijeli svijet u inflacijski kaos. Izraelski udar stoga gotovo sigurno ne bi ostao "ograničena operacija", nego bi pokrenuo lavinu regionalnih eskalacija kakvu nismo vidjeli od iransko‑iračkog rata: američke baze u Kataru, Kuvajtu i Bahreinu bile bi legalne mete, proiranske frakcije u Iraku otvorile bi novi front, a zaljevske monarhije bile bi prisiljene birati između američkog kišobrana i ekonomskog preživljavanja.

Bi li se i SAD uključio, s obzirom na "zauzetost" Rusije i rezervu Kine?
Washington već jest uključen – logistički, obavještajno i politički. Napadne li Izrael, Trump će se naći pred dva izbora: stati u obranu svog najbližeg saveznika ili riskirati poniženje povlačenjem. Sudeći po sastavu njegove administracije – od sigurnosnog savjetnika Richarda Grenella do ministra obrane Petea Hegsetha – eskalacija je vjerojatniji put. Rusija, angažirana u Ukrajini, nema ni kapaciteta ni apetita za novu frontu; njezin utjecaj svodi se na veto u Vijeću sigurnosti i eventualnu isporuku protuzračnih sustava Iranu. Kina pak ima goleme rafinerijske interese u Perzijskom zaljevu i najmanje što joj treba jest rat koji bi poremetio opskrbu energentima usred vlastite gospodarske prilagodbe. Stoga će Peking vjerojatno ostati pri diplomatskom protivljenju eskalaciji, ali bez vojne geste.

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.