Jedina uspješno demokratizirana zemlja nakon tzv. Arapskog proljeća – tako se doživljava Tunis u svjetskoj javnosti. Sve druge zemlje, Egipat, Jemen, Libija i Sirija predstavljeni su kao propali pokušaji puta prema demokratizaciji, vladavini prava i inkluzivnom političkom sustavu. Za takve 'poznavatelje' arapskih prilika, napad na tuniški muzej Bardo i na parlament došli su kao šok. Istina je sasvim drugačija. Od 2011. Tunis nije imao stabilnu vlast. Borba između islamista, sekularista i ljevičara uopće nije bila u okvirima političke borbe, već je prijetila razaranju jedinstva zemlje, uz niz nasilja, kaosa, nestabilnosti, stalnih parlamentarnih i predsjedničkih izbora. A sada je Tunis, posljedično, jedna od zemalja u kojima se regrutiraju islamistički ekstremisti. Zanimljivo je da su Tunižani među najbrojnijim borcima ISIL-a i Džabhat al-Nusre. Više od tri tisuće Tunižana bori se u njihovim ratovima. Više od devet tisuća ljudi imaju zabranu putovanja na Levant. Vizija 'stabilnog' Tunisa vidi se u odnosu na nestabilnost drugih arapskih država, odnosno potpunog sloma poimanja državnosti, nacionalnih granica i svojstava u brojim drugim arapskim zemljama (npr, u Libiji ili Jemenu).
Drugim riječima, vlasti u Tunisu, uključujući glavne političke snage, imaju i dalje mogućnost ostvarivanja sigurnosnih uvjeta na izravan i učinkoviti način jer imaju širok nacionalni konsenzus po pitanju borbe protiv prekograničnog ekstremizma i terorizma. Islamska stranka Enahda, koja ima najviše razloga da se boji okretanja protiv političkog islama, odmah je najoštrije osudila napad na muzej Bardo, kako bi spriječila da se apriori gleda na nju kao na slične stranke u Iraku, Siriji, Jemenu, Libiji, ali i Egiptu, Turskoj i slično, koji potiču etničku i vjersku nesnošljivost, uništava političke institucije zemlje i kida društveno tkivo. Srećom, u Tunisu nema snažne secesionističke skupine koja prijeti jedinstvu zemlje. Nema vjerskih ili etničkih podjela, provincijskih stranaka ili osoba koje žele monopolizirati vlast. Ali, ima rastući broj ekstremističkih dobrovoljaca.
Tuniška mladež često se priključuje terorističkim skupinama u Siriji i Iraku jer smatraju da se radi o podjednakim borcima protiv totalitarnog sustava, a sebe smatraju iskusnim pionirima Arapskog proljeća. Tunis je pod autoritarnim predsjednikom Zine el-Abidin Ben Alijem bio sekularna država, ali od 2011. dolazi do snažnog oživljavanja islamskog identiteta koji je u jednom dijelu stanovništva poprimio političke i društvene osobine radikalnog političkog islama. Ostali su se priključili političkim pokretima poput Muslimanskog bratstva, kojemu pripada i tuniška stranka al-Nahda koja traži modernu islamsku vlast.
Ulice Tunisa preplavljene su prosvjednicima protiv rastućeg ekstremizma i nesigurnosti u zemlji, a sve nakon što su dva terorista, Jasin Labidi i Hatem Hašnaui ušli u Nacionalni muzej Bardo i ubili 23 ljudi, većinom stranih turista. ISIL je preuzeo odgovornost za bombaški napad na Bardo u glavnom gradu, što nije ni malo čudno s obzirom na blizinu Libije i obilježje Tunisa kao vrlo pogodne zemljopisne točke u približavanju sredozemnoj Europi. Porozne pustinjske granice s Libijom i Alžirom mjesta su gdje teroristi pronalaze načine prekograničnog putovanja. Uspjesi ISIL-a nadahnjuju mnogobrojne radikalne skupine koje su se odvojile od sjevernoafričke grane Al Kaide, poznate kao Al Kaida u islamskom Magribu (AQIM), među kojima su i Alžirski borci Kalifata (Džund al-Hilafa), koje vodi veteranski Al Kaidin zapovjednik. Prošle jeseni alžirska je vlada pokrenula veliku operaciju protiv ove skupine, te su mnogobrojni predvodnici uhapšeni ili ubijeni. U Tunisu su s AQIM-om povezane Ogba ibn Nafa'a brigade, koje su nedavno iskazale i potporu ISIL-u. Sredozemne obale Tunisa samo su osamsto kilometara udaljene od južnih obala Europe. Talijanski premijer Matteo Renzi stoga je zatražio detaljniji nadgled brodova s izbjeglicama i migrantima iz Sirije, Afrike i drugih krajeva, među kojima se mogu skrivati i teroristi.
Ipak, koliko je doista ISIL planirao i izvršio napad u Tunisu nije jasno. Gotovo je cijeli dan prošao prije nego se oglasio ISIL s preuzimanjem napada. Ta izjava se više čini kao natjecanje među terorističkim organizacijama, posebice između ISIL-a i Al Kaide. Napad, međutim, ne odgovara ISIL-ovim taktikama. Ideja je ove organizacije osvajanje i nadziranje teritorija na područjima gdje je proglašen tzv. Kalifat. Aktivnosti ISIL-a su one koje se mogu vidjeti u Siriji, Iraku i Libiji. Ovaj napad nikako ne ulazi u takav opis aktivnosti i više je vjerojatno da bi ISIL započeo s napadima u područjima Tunisa gdje je država najslabija i gdje ne postoji nadzor nad teritorijem. ISIL simptomatično nastaje ondje gdje je država slaba, gdje su sigurnosne ustanove slabe ili nepostojeće, gdje postoji lak dostup oružju, gdje postoji pogodna društvena platforma i opći kaos, a u Tunisu to ipak nije slučaj. Veća je vjerojatnost da je neka lokalna skupina organizirala i izvela napad, nadajući se da će time postati dio ISIL-a, što se u tom slučaju i ostvarilo.
Ironija iza tragičnog napada jest u tome što je Freedom House u svom godišnjem izvješću početkom godine izdvojio Tunis kao značajnu iznimku u pogledu narušavanja sloboda na bliskoistočnom području. Ova nevladina organizacija smještena u Washingtonu proglašava države 'slobodnima', 'poluslobodnima' i 'neslobodnima'. Tunis je prije zbacivanja Ben Alija bila neslobodna država, nakon 2011. poluslobodna, a u ovom izvješću je postala prvom arapskom zemljom koja je dobila od Freedom House oznaku slobodne. Pojam slobode pritom se povezuje s političkim pravima i građanskim slobodama. Tunis je dobio odlične ocjene za izborni proces i političku participaciju, te najvišu ocjenu u općoj kategoriji političkih prava. Za građanske slobode, međutim, nema pomaka. Kao i u izvješću 2014., Tunis je dobio tri od sedam bodova. Prvenstveno je Freedom House dao ove ocjene zbog uspješnog završetka transparentnih i slobodnih parlamentarnih i predsjedničkih izbora krajem 2014., te zbog usvajanja novog ustava, prakse dijaloga i kompromisa između političkih vođa i jakog utjecaja građanskog društva.
Država je ipak dobila manje pohvale za građanske slobode, posebice zbog korupcije i nedostatka vladavine prava. Lokalni aktivisti za ljudska prava također smatraju da je potrebno više posla na održavanju postignute slobode u stagnirajućem gospodarstvu. Uz to, Tunis i dalje ima obilježja političkog, ekonomskog i društvenog sustava protiv kojega su se Tunižani digli. Poslovna i politička moć tradicionalno se drži u rukama male elite, a ta situacija i dalje opstaje, prema izvještaju koji je napravila Svjetska banka. Nepotizam i mito su endemični i ne smatraju se nečim neobičnim ili nečim protiv čega se treba boriti. Stoga je potreba pravnih reformi tek početak za transformaciju društvenog razmišljanja.
Tunis velik dio svog blagostanja duguje turističkom sektoru. Ne treba ni spominjati da je teroristički napad ugrozio ovu vitalnu granu gospodarstva. Kruzeri su zaustavili svoja putovanja prema Tunisu, a zrakoplovi koji povezuju europske gradove s Tunisom su poluprazni. Tunis mami turiste svojim pješčanim plažama, odličnom hranom i jedinstvenom arhitekturom, ali je broj turista ostao na niskim granama od 2011. Nešto više od šest milijuna ljudi posjetilo je Tunis 2014., što je tri posto više od godine prije i 12 posto manje od 2010. Francuski turisti su povijesno najbrojniji gosti, ali njihov je broj pao za šest posto prošle godine. I iako su očekivanja od ove godine bila velika, a National Geographic Traveler uvrstio Tunis među 20 najboljih odredišta za 2015., napad u muzeju će zasigurno naštetiti tuniškom gospodarstvu.
Međunarodne analize nailaze na propitivanje lokalnih aktivista koji upozoravaju da postoji snažna policijska represija na društvene pokrete posebno u manjim i nerazvijenim mjestima, koja su politički marginalizirana od obale gdje je glavni grad i poznata turistička odredišta. Većina propitivanja sustava može biti protumačena kao prijanjanje uz terorističke skupine, protiv kojega je država pokrenula drakonske akcije. U ljeto 2014.tako je, zbog omalovažanja tuniške vojske, uhićen i osuđen na trogodišnju kaznu zatvora kontroverzni bloger Jasin Ajari.
Ubojstvo 21 egipatskog radnika u libijskom gradu Sirte dodatno je alarmiralo mnoge Tunižane s obzirom na dugu granicu s Libijom. Talijanska medijska agencija za Sredozemlje ANSAmed objavila je krajem veljače da se veliki kamp za obuku ISIL-a u Libiji nalazi 45 kilometara od granice Tunisom. Između tri i četiri tisuće boraca obučava se u kampu u Sabrati, a većina su Tunižani ili stranci povezani s ostalim tuniškim terorističkim skupinama. Smatra se da je u Libiji trenutačno 1500 tuniških ratnika koji su obučeni i naoružani s jednom svrhom – povratkom u Tunis. Za razliku od egipatske vojske, tuniške oružane snage trenutačno nisu u mogućnosti organizirati zračne udare duž tunisko-libijske granice koja je dugačka preko 500 kilometara. Pitanje je da li bi to i mogla.
Naime, islamska stranka Enahda koja je tvorila većinu političke moći od 2011. naovamo, i njezin vođa Ahmed Mašreki protivili su se bilo kakvom vojnom rješenju u Libiji, već su i u Arapskoj ligi i u UN-u pozivali na okupljanje svih snaga i pronalaženja političkog rješenja. Posebno su se protivili egipatskim napadima. Mašreki je izjavio u razgovoru za alžirski list El-Habar da Enahda oštro osuđuje što se dogodilo egipatskoj braći, ali istovremeno podržavaju libijski narod da sam iznađe put spasa. Njegovo je mišljenje da bi svaka vojna intervencija u Libiji mogla zaoštriti situaciju i povećati izglede za regionalni sukob. Uz to bi sukob razjedinio ionako labavo povezane stranke, te bi najbolje prošao ISIL. Slično stajalište ima i stranka Nida Tunes, koja ujedinjuje sekulariste, sindikate, liberale i neke igrače iz vremena Ben Alija. Nida Tunes je premoćno pobjedila na izborima u listopadu 2014., a njezin kandidat Bedži Kaid Esebsi postao je predsjednikom Tunisa na izborima u prosincu 2014.
Također u veljači militanti su ubili četvoricu tuniških graničara u planinskoj regiji Kaserin blizu granice s Alžirom. Napad se dogodio blizu nacionalnog parka Šambi koji je inače poznat kao središte zbjega radikala koji se odande bore protiv vojske i političara. Nakon tog napada, Tunižani su uhapsili oko stotinu militanata koji su optuženi za planiranje napada protiv sigurnosnih točaka u zemlji. Tuniško ministarstvo unutarnjih poslova napominje da je kod militanata nađena i fotografija Al Bagdadija, čime se nastoji uspostaviti poveznica između lokalnih militanata i ISIL-a.
Početkom ožujka otkriveni su pored granice s Libijom spremnici za oružje puni municije, što je ojačalo već dugo postojeće sumnje u prelijevanje nesigurnosti iz Libije u Tunis. Manjak državne kontrole u Libiji stvara breme Tunisu na društvenim, političkim i vojnim razinama. Tu leži prava prijetnja ISIL-a, posebno nakon što je al-Bagdadi poslao svog suradnika Abu Nabil Anbarija (pravim imenom Visam Abd al-Zubaidi) da osnuje ISIL-ovu podružnicu u Libiji i Sjevernoj Africi. Na terenu mu se pridružio Al-Jamani Šangeti, ISIL-ov upravitelj grada Derne.
Nakon Egipta, Tunis je druga zemlja koja osjeća učinak libijske krize. Tunižani su stoga vrlo oprezni kod bilo kakvog dodira s Libijom, što se vidi već na razini međunarodne politike jer se Tunižani udaljavaju od svih strana u libijskom sukobu. Jedan razlog je strah da tuniški radnici ne budu oteti ili ubijeni. S druge strane, ako dođe do većeg sukoba između ISIL-a i libijskih snaga poput brigade Karama i Libijske zore, moguće je da će stotina tisuća izbjeglica krenuti prema Tunisu, baš kao što se dogodilo za vrijeme NATO-ove kampanje u Libiji 2011. Uz stalne pozive za napretkom gospodarstva i potrebe organiziranja bolje i učinkovite obrane, Tunis je oslabljen i nestabilnošću i propadanjem gospodarskih resursa. Dolazak izbjeglica iz Libije povećalo bi brojku sadašnjih dva milijuna Libijaca koji žive u Tunisu, što bi vjerojatno dovelo do ekonomskog, sigurnosnog, pa i društvenog sloma Tunisa.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
