Joe Biden u Kijevu potvrda je da najgore tek dolazi

Čim je potvrđeno da će Biden posjetiti Poljsku u danima neposredno pred obilježavanje godinu dana od početka rata u Ukrajini, moglo se pretpostaviti da će se dogoditi jedan od dva scenarija - ili će se ukrajinski predsjedik Volodimir Zelenski nenajavljeno pojaviti u Varšavi ili će pak američki predsjednik Joe Biden "potegnuti" do Kijeva. Jasno, ova druga opcija predstavljala bi kudikamo snažniju poruku iako je Biden već iskoristio posjet Poljskoj zadnji put, neposredno prije rata, najavljujući eru eskalacije sugerirajući da postoji potreba za smjenom režima u Moskvi.

Dogodila se snažnija opcija. Biden je danas bio u Kijevu, šetao gradom, navodno čak i za vrijeme uzbuna za zračnu opasnost. Pojavio se u prepoznatljivim avijatorskim sunčanim naočalama, a tamo ga je dočekao Zelenski u svom borbenom zelenom izdanju. Prošetali uz katedralu sa zlatnim kupolama, po zimskom jutru uz zvuke zračne opasnosti. Ista, koliko god sugerirala strah i jezu, ovdje se pak u potpunosti uklapa u poruku koju se željelo učiniti maksimalno snažnom.

Dakako, svi ukrajinski istaknuti zapadni saveznici već su bili u Kijevu od početka rata, neki i više puta. Tko zna koliko je puta već bio primjerice Boris Johnson? Ali Biden nije bio niti jednom. Zašto ne? Situacija očito nije baš tako opasna jer svi drugi prije njega su bili i nije im se dogodilo ništa, a utrčavanje u zgrade i skloništa za vrijeme zračnih uzbuna po Europi su prepričavali više kao nekakvu dogodovštinu koja se odmah pretvara u političke bodove (nešto slično kao Hillary Clinton koja je 1996. navodno trčala pred "snajperskom vatrom" u Tuzli!).

Ali ima smisla da Biden dolazi sad, na kraju, a ne, recimo, prije jedne Ursule von der Leyen. Biden dolazi u najtočnijem trenutku da bi se potvrdilo jedno stajalište koje se zapravo tek negdje sada, godinu dana nakon početka rata, potpuno iskristaliziralo. A to stajalište jest - Zapad neće, ako ne treba, direktno vojno se sukobljavati s Rusijom, ali jest u ratu s Rusijom i po tom pitanju više nema ni dileme ni bilo kakvih koraka unatrag.

Pred ovu završnu poruku, u vidu pojave Bidena u Kijevu, i svi nižerangirani saveznici tzv. kolektivnog zapada, zadnjih dana su pažljivo prilagodili svoje poruke. Olaf Scholz, koji je prije oko tenkova bio na "bi, ne bi", sad požuruje druge zemlje da što prije šalju iste na ukrajinski front. Emmanuel Macron, koji je najduže "izdržao" sa stavom da bi s Putinom, po potrebi, trebalo i razgovarati, sad poručuje kako Rusija "mora biti poražena".

I bez obzira što Macron na to dodaje da poražena ne znači isto što i "razbijena", sve je vrlo jasno. Ratovi se mogu okončati na brojne posredničke načine, ali ovaj neće biti takav. Svi ukrajinski saveznici složili su se da se rat mora voditi do kraja - bilo da to znači do zadnjeg tenka u zapadnim garažama ili zadnjeg Ukrajinca na fronti - a nikako do pregovaračkog stola.

Ali zašto baš toliki militarizam? Zašto agresora ne dovesti, izmamiti, ili barem vidjeti je li spreman pristupiti pregovaračkom stolu? Puno je razloga, dakako, počevši od onog da je upravo ovo geopolitički scenarij kojeg su određene vrlo angažirane glave u SAD-u godinama pokušavale pretvoriti u stvarnost, imati Rusiju koja krvari, a sasvim je nebitno događa li joj se to krvarenje u ulozi agresora ili žrtve.

Onaj pak razlog koji se sad koristi kao generalni pečat je pak već ideološke prirode, jer kao takav će uvijek najbolje proći. Ide otprilike ovako - Rusija mora biti poražena jer ako ne bude onda će krenuti osvajati dalje - ili/i će njen primjer poslužiti drugim potencijalnim agresorima za vlastite invazije (ne navodi se tko su ti potencijalni novi agresori, ali se svakako misli i na Kinu).

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.