Jeff Beck bio je najveći živući gitarist: Drugi su na 6 žica usavršavali sebe, on je mijenjao žanrove - tragao je za još nepostojećim zvukom, tvrdoglavi perfekcionist, nikad ograničen komercijalnim, pretvarajući melodiju u neponovljivu vatru

Nije li pomalo tužno da na zaboravljene velikane obratimo pažnju tek kad nas usred noći dočeka tužna vijest da nisu više s nama? Glazbeni ukusi se mogu razlikovati, ali je teško argumentirati da nas nije upravo napustio najveći živući gitarist - Jeff Beck. Ne "jedan od", nego baš najveći. Dobro, ovo su velike tvrdnje o Becku koji je 10. siječnja (vijest je objavljena jučer) preminuo u 78. godini života (kažu relativno mirno, nakon vrlo kratke bolesti), ali svakako ćemo pokušati obraniti rečeno.

Rano jutros, čim je vijest došla do mene, krenuo sam u potragu za njegovim albumom "Wired" iz 1976. Ploča je pronađena, pucketala je dosta, ali gospodin Beck je brzo nadglasao te nesavršenosti. Po četiri instrumentala na svakoj strani, a sva glazba s ovog albuma možda se najbolje može opisati kroz sliku koja se nalazi na naslovnici - Beck, u žaru pronalaska nekih novih nota, "nestaje", dezintegrira se iz postojećeg fizičkog prostora i postaje čarobnjak koji glazbu, nešto se navodno može i smije zapisati na notni papir, pretvara u energiju. Nešto mistično.

Album se otvara poput nekakvog portala prema drugoj dimenziji iz koje izlazi prva skladba, "Led Boots". Napisao ju je Max Middleton na klavinetu (klavikord s električnim pojačanjem). Strukturu s njim oblikuje Jan Hammer na Moogovom sintesajzeru (analogni sintesajzer koji je dizajnirao dr. Robert Mug). Dva klasično školovana pijanista stvaraju put za Beckovu plamteću gitaru i nevjerojatno bubnjanje i takt Michaela Waldena.

Nemojm...