Jeff Beck bio je najveći živući gitarist: Drugi su na 6 žica usavršavali sebe, on je mijenjao žanrove - tragao je za još nepostojećim zvukom, tvrdoglavi perfekcionist, nikad ograničen komercijalnim, pretvarajući melodiju u neponovljivu vatru
Nije li pomalo tužno da na zaboravljene velikane obratimo pažnju tek kad nas usred noći dočeka tužna vijest da nisu više s nama? Glazbeni ukusi se mogu razlikovati, ali je teško argumentirati da nas nije upravo napustio najveći živući gitarist - Jeff Beck. Ne "jedan od", nego baš najveći. Dobro, ovo su velike tvrdnje o Becku koji je 10. siječnja (vijest je objavljena jučer) preminuo u 78. godini života (kažu relativno mirno, nakon vrlo kratke bolesti), ali svakako ćemo pokušati obraniti rečeno.
Rano jutros, čim je vijest došla do mene, krenuo sam u potragu za njegovim albumom "Wired" iz 1976. Ploča je pronađena, pucketala je dosta, ali gospodin Beck je brzo nadglasao te nesavršenosti. Po četiri instrumentala na svakoj strani, a sva glazba s ovog albuma možda se najbolje može opisati kroz sliku koja se nalazi na naslovnici - Beck, u žaru pronalaska nekih novih nota, "nestaje", dezintegrira se iz postojećeg fizičkog prostora i postaje čarobnjak koji glazbu, nešto se navodno može i smije zapisati na notni papir, pretvara u energiju. Nešto mistično.
Naslovnica albuma "Wired" iz 1976.
Album se otvara poput nekakvog portala prema drugoj dimenziji iz koje izlazi prva skladba, "Led Boots". Napisao ju je Max Middleton na klavinetu (klavikord s električnim pojačanjem). Strukturu s njim oblikuje Jan Hammer na Moogovom sintesajzeru (analogni sintesajzer koji je dizajnirao dr. Robert Mug). Dva klasično školovana pijanista stvaraju put za Beckovu plamteću gitaru i nevjerojatno bubnjanje i takt Michaela Waldena.
Jeff Beck - 1979. Nemojmo smetnuti s uma da je godina 1976. Jer u "Led Boots" čuti ćemo brojne velikane koji tek dolaze - tu su brze i oštre dionice kakvima je svijet zadivio Steve Vai, tu su funky pratnje kakve će postati osnova Red Hot Chili Peppersa. No, tu su i žanrovi koji se još nisu stvorili. Tamo negdje oko 02:45 odjednom uskače "elektronika", futuristički zvukovi koji tek trebaju postati prepoznatljivi.
Metal, industrijski zvuk, elektronski, jazz, blues... nema toga što Jeff Beck nije bio u stanju organizirati oko sebe. U idućoj skladbi, "Come Dancing", kao da nam prepričava cijele priče, neke bizarne likove, njihove noćne sudbine, neočekivane poteze... a sve to samo kroz zvuk instrumenata!
Nekoć sam svaki takt albuma "Wired" osjećao unaprijed, ali nekako je prošlo vrijeme. I sad smrt Jeffa Becka "vraća u život", za mene, za vas, za one kojima je možda tek ime "zvonilo", ali si nikad nisu dali vremena vidjeti što iza istog stoji. Sad je trenutak, nikad se neće ponoviti, dozvolite si to! Samim time više što se cijeli album može poslušati na njegovoj YouTube stranici!
Dobro, nekako smo spominjući Becka odmah zaronili u detalje, pojedinačne instrumentalne skladbe... Što morate šire od toga znati o čovjeku koji nas je napustio ovog tjedna? Rođen je 24. lipnja 1944. na jugu Londona. Slavu će ugrabiti u popularnom sastavu Yardbirds. Sjećate se Yardbirdsa? "For Your Love"? "Heart Full Of Soul"? Može biti da zvuk Yardbirdsa polako blijedi u komparaciji s neuništivim zvukovima Beatlesa i Stonesa iz istog perioda, ali ono što je fascinantno je podatak da su iz sastava Yardbirds potekla čak 3 gitarista koji se redovno nalaze na samom vrhu top lista kao "najbolji ikad" - Jeff Beck, Eric Clapton i Jimmy Page!
Ako bismo pak veliku trojku rangirali po popularnosti, po prepoznatljivosti, Beck bi vjerojatno završio na zadnjem mjestu - što bi mu, kao glazbenom genijalcu, trebao biti kompliment. Naime, od trojice Jeff Beck je definitivno bio najveći progresivac, najviše sklon eksperimentiranju. Bio je perfekcionist koji je brzo sam sebi dosadio i uvijek je tražio taj novi zvuk, razmišljajući o svom instrumentu i što sve "postoji" u njemu! Nije ovdje cilj nipošto umanjiti vrijednosti Claptona ili Pagea, to bi bilo suludo, ali u usporedbi s Beckom obojica (naročito Clapton) zvuče prepoznatljivo, reciklirano. To ne mora biti loše. Zar bi itko ikad pristao na to da radikalno zvuk promijene recimo AC/DC? Naravno da ne!
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.