I jednom i drugom ljuljalo se tlo pod nogama, ali preživjeli su sve i izgleda kako ne idu nikuda tako skoro. Govorimo o dvojici vladara s Bliskog istoka - jedan je sirijski predsjednik Bashar al-Assad, a drugi je turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan.
Nekoć su bili bliski prijatelji, moglo bi se reći i saveznici, da bi kasnije postali ljuti neprijatelji. No, pitanje je li ovo kraj njihovog odnosa ili bi jednog dana mogli napraviti cijeli krug, vratiti se otprilike tamo gdje su jednom već i bili - možda ne baš u situaciji da ponovno odlaze na zajedničke godišnje odmore, ali da zdravim razumom spase regiju od dubljeg ponora.
Kada govorimo o tlu koje se ljulja pod nogama očito je kako se Assadu ljuljalo malo više i malo šire - ljuljala se i uništavala cijela njegova zemlja, a opasnost još nije prošla. Teroristi se potiskuju, polako, iz dana u dan, no uvijek nad Sirijom kruži bauk veće strane vojne agresije, a zadnjih dana Izrael sve češće otvoreno prijeti.
Erdogan nije prošao rat, ali to ne znači da nije osjetio tlo kako se pomiče. Štoviše, prijetnja njemu bila je kratka, ali snažnija. U povijesnim trenucima neki sitni detalji mogu odrediti budućnost - prošle godine je to po svemu sudeći bio Erdoganov pametni telefon jer da nije na vrijeme emitirao video poruku, prenijetu putem televizije, da je slobodan i živ, možda bi Turska danas bila vrlo drugačija zemlja.
Pokušaj državnog udara u Turskoj ugrozio je Erdogana, ironično, možda i više no što je Assad bio ugrožen svih ovih ratnih godina (mada se o potencijalnoj zavjeri u Damasku uvijek pričalo, ona se nikad nije manifestirala).
Protiv Assada ujedinio se cijeli Zapadni svijet, otpisao ga je kao jednog od posljednjih diktatora kojem je vrijeme prošlo i onda je pokrenut koncentrirani napor da bi ga se lišilo vlasti. U isto vrijeme Zapad formalno glumi savezništvo s Erdoganom, ali iza zatvorenih vrata o njemu vjerojatno pričaju još i puno gore nego o Assadu.
Kada se sve zbroji i oduzme, kada ovu dvojicu stavimo jedno uz drugo, Assad se doima kao znatno razumnija, smirenija i - ironično - prikladnija osoba za komunikaciju sa Zapadom od agresivnog Erdogana koji ne bira riječi i do krajnjih granica cijedi svoj status strateškog partnera kojeg Zapad mora ili zadržati ili ga se kakvim prevratom riješiti.
Državni udari se ne pišu kao transparentni poslovni planovi i nigdje nećemo naći konkretan dokument u kojem se potpisuju svi sponzori prošlogodišnjeg pokušaja puča u Turskoj, ali poznavajući problematiku mogli bismo lako zaključiti da su određene Zapadne sile, makar strukture, bile naklonjene ideji da se Erdogana razriješi dužnosti u sada već klasičnom turskom vojnom udaru.
Dakako, vojni udar nikada nije bio baš toliko precizan proces - mnogo toga može poći po krivu. Da, Turska je imala visoki koeficijent uspješnosti glede njih, ali ovog puta nije prošlo. Erdogan je ostao, opstao i postao još puno nemilosrdniji.
Koliko je Assad prije rata pozatvarao svojih neistomišljenika, nastavljajući politiku svog oca, možemo samo nagađati (sigurno nije mala brojka) - Erdogan se pak u ovo "utrkivanje" uključio malo kasno, ali zato ima itekakvu volju nadoknaditi "izgubljeno" vrijeme. Deseci tisuća u Turskoj su zatvoreni nakon propalog puča - vojnici, javni službenici, političari, novinari...
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
