Je li Biden spreman na veliki rat u Aziji? A Washington?
Kad Joe Biden izjavi nešto značajno to je vijest koja se brzo širi - ipak je predsjednik SAD-a - no poznavajući već kronologiju njegovih "značajnih izjava" uvijek je dobro pričekati kojih pola sata do sat vremena i vidjeti hoće li se po tom pitanju oglasiti američki State Department. Naime, oni su već u nekoliko navrata imali takve "intervencije" gdje bi Biden nešto rekao, a oni bi odmah zatim "gasili požar" dajući argumente poput "Ono što je predsjednik zapravo želio reći jest...".
Jasno, to ne izgleda dobro po samog Bidena (79), kao ni situacije gdje dužnosnici Bijele kuće brzim akcijama sprečavaju novinare da ga nešto direktno pitaju, nešto što bi bilo izvan unaprijed pripremljenih tekstova. No, sve dok vladajućem sistemu u Washingtonu odgovara ovakav odnos, takav odnos će i ostati, a ako Biden bude u stanju, ne bi čudilo da ga 2024. ponovno kandidiraju za predsjednika.
Ipak, "problem" je u tome što Biden ponekad kaže stvari koje misli - ili pak misli da bi trebao misliti. Imamo novi slučaj danas. Biden se nalazi u višednevnom posjetu Aziji gdje planira sastanke i dogovore s cijelim nizom zemalja saveznika, a glavni cilj ovog američkog angažmana u Aziji je jačanje aktualnog sraza s Kinom. Iz rečenog moglo bi se zaključiti da se SAD sprema za sukob s Kinom.
Biden je danas poručio iz Japana kako Kina "flerta s opasnošću" po pitanju Tajvana. Dobro, to je izjava kakva se i očekivala, ali Biden nastavlja te poručuje kako je SAD spreman vojno intervenirati i zaštititi otok ukoliko dođe do kineskog napada.
Ovo je već problematično, ne samo u kontekstu da bi moglo predstavljati nagovještaj oružanog sukoba između dvije nuklearne sile, koje su ujedno dvije najveće ekonomske sile svijeta, problem ovdje je i u diplomatsko-pravnom aspektu kojeg Biden ovom prilikom ili namjerno zanemaruje ili pak zaboravlja.
Podsjetimo, nakon Kineskog građanskog rata između komunista i nacionalista, u kojem su pobijedili komunisti, sav kopneni teritorij postao je komunistička Kina, ali nacionalisti nikad nisu posve poraženi te su se sklonili na otok Tajvan. Rat je završio tako da je SAD nagovijestio da će se direktno uključiti na strani poraženih kineskih nacionalista ako komunistička Kina krene u napad na Tajvan.
Jasno, Kina je ustuknula jer u to vrijeme je SAD bio znatno veća vojna sila, najveća zapravo pošto su jedini posjedovali nuklearno oružje.
No, s vremenom se SAD morao zbližiti s Kinom kako bi je odvojio od SSSR-a, odnosno kako bi spriječio formiranje jednog ogromnog komunističkog bloka. Uspješno su eksploatirali sovjetsko-kineske razmirice (glavni arhitekt tog plana bio je američki državni tajnik Henry Kissinger, a u praksu je plan po njegovom nalogu provodio predsjednik Richard Nixon) i uspjeli dobiti Kinu na svoju stranu.
Dakako, Amerikanci su nešto morali dati Kinezima pa su tako 1972. usvojili tzv. "Politiku jedne Kine". Što ista kazuje? Prema Politici jedne Kine SAD priznaje da je Komunistička partija Kine (KPK) jedina pravna vlast u cijeloj Kini, odnosno prihvaća (iako ne podupire) stav KPK-a da je Tajvan sastavni dio Kine.
Ali kako? Pa Tajvan očigledno nije "sastavni dio Kine" i to je jasno svim relevantnim stranama? Točno, ali eto, pravno gledano 1972. SAD je pristao na takav aranžman kako bi razveselili vlasti u Pekingu, a ovi su im pak uzvratili raskidom suradnje sa SSSR-om.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
