U Drugom svjetskom ratu kamikaze su poseban fenomen koji je značajno utjecao na vođenje rata na Tihom oceanu. Kamikaze, "božanski vjetar", "duhovni vjetar" ili službeno specijalne napadačke jedinice, Tokubetsu Kogekitai, bili su japanski piloti samoubojice koji su se zabijali u savezničke brodove u završnim fazama rata na Pacifiku. Tada 1944.-1945. već očajni Carski Japan koristio je kamikaze kako bi oštetio ili uništio američke ratne brodove efikasnije nego uobičajenim napadima. Od sveukupno 3 862 pilota koji su poginuli na zadatku njih samo 19% uspjelo je pogoditi metu.
Letjelice kamikaza bile su zapravo eksplozivni projektili kojima su piloti rukovali, a zrakoplovi su konstruirani radi te posebne namjene ili su prenamijenjeni od konvencionalnih letjelica. Piloti su pokušavali se zabiti u neprijateljske brodove u manevru koji je dobio naziv "napad u tijelo". Zrakoplovi su bili natovareni eksplozivima, bombama, torpedima i punim spremnicima goriva postižući tako snažan učinak. Nedostatak je da je samo 11% napada bivalo uspješno.
Kamikaze, odnosno "božanski vjetar", nastao je kao izraz na osnovi legende iz 13. stoljeća po kojoj su Mongoli u jednom trenutku poslali veliku flotu na Japan koji je tada bio razjedinjen građanskim ratom. Flotu je potopio tajfun i tako spasio Japan, da bi se sedam godina poslije dogodilo u dlaku isto. Duh samožrtvovanja dugo se povezivao i sa samurajskim životnim kodeksom bushido. Nesporno je da su japanski propagandisti 1943. u traganju za načinima održavanja fanatizma imperijalnih vojnika, posegnuli i za filozofskim učenjima. Japanski filozof Hajime Tanabe te je godine izdao svoje djelo "Smrt i život" u kojem je pozvao studente da se žrtvuju za domovinu kako bi slijedili Božju volju. Tanabe je pripadao utjecajnoj filozofskoj školi iz Kyota, ali je isto tako studirao s velikim njemačkim filozofom Martinom Heideggerom, netom prije nego što je ovaj izdao svoje kapitalno djelo "Bitak i vrijeme".
Heidegger je objašnjavao da je smrt egzistencijalni kraj života, ali i da ona definira sam život koji joj je prethodio. Tanabe je iz toga izveo poziv Japancima da bezuvjetno brane režim u svojoj zemlji i njegovu prirodu. Tanabe je u tome bio jako uspješan. Mnogi studenti se doista i jesu prijavili u kamikaze dragovoljno, a neki su pristupali pod snažnim društvenim pritiskom.
Također, povijesni korijeni kamikaza su još dublji. Pod snažnim utjecajem animističke religije, raznih njezinih rituala, poput mnogih japanskih festivala, festivala lutaka, festivala cvijeća, duboko se oblikovalo u japanskom kolektivu vjerovanje o zagrobnom životu, gdje je smrt poželjna. Po takvom učenju, nakon smrti dolazi ponovno život na zemlji, u obliku duha koji boravi u obitelji iz koje duh potječe i obližnje okoline i ima sposobnost razgovarati sa živima. Takav snažan utjecaj kulturom je ušao duboko u japanski mentalni sklop upravo zbog rituala koji su stari više od 1 500 godina, a nisu izbrisani Konfucijevim i Budinim učenjem ili kršćanstvom. Kamikaze nisu isključivo fenomen Drugoga svjetskog rata, već su produkt, kulminacija, deset stoljeća kulturnog razvoja i tradicije koja je proizvela japanski borilački etos (duh).
Od kraja 1943. Amerikanci su preuzeli inicijativu u ratu na Tihom oceanu i u Aziji: zauzevši otočje Marshall (veljača 1944.), počeli su se približavati Japanu "žabljim skokovima", strateški zauzimajući otoke koji su do tada bili u rukama Japanaca. Gubitak otoka Saipan u Marijanskom otočju, srpanj 1944., Japanci su doživjeli kao "izravan ubod u srce Carstva". Vojnici, a i njihovi zapovjednici, započeli su činiti samoubojstva kako bi izbjegli sramotu poraza.
Razvoj događaja 1944. bio je izuzetno nepogodan za Japan, stoga su japanske vlasti u kamikazama vidjele svoj jedini spas. Željele su stvoriti vojnike koje će voditi ideologija i koji će u svakome trenutku biti spremni poginuti za svoje carstvo. Zadaća kamikaza bila je zalijetanje u američke ratne brodove. Od sredine 1944. godine, poslije bitke u Filipinskom moru, kad je za Japan nastupila kritična situacija, intenzivirali su se i prijedlozi za organizaciju posebnih jedinica za izvođenje samoubilačkih napada.
Što je Pacifički rat dulje trajao, to je postalo jasnije da je japanski industrijski potencijal inferioran u odnosu na američki. Vojska je počela ozbiljno pomišljati na usvajanje nove tehnike samoubilačkih napada. U tu svrhu su prilagođeni i japanski zrakoplovi Ki-48s i Ki-67s, koji su natovareni eksplozivom stigli u letačke škole, gdje su instruktori tražili od pilota da dragovoljno učine tokkokotai ili "specijalni napad". U tom je trenutku krenulo i novačenje kamikaza. U sljedećim mjesecima, stotine zrakoplova s kamikazama je sudjelovalo u samoubilačkim misijama, a do kraja rata više od 3 800 japanskih kamikaza je poginulo. Ovakvi napadi nedvojbeno su zadali veliku štetu savezničkim brodovima.
U početku, redovi kamikaza popunjavali su se pilotima-dragovoljcima, a kasnije i prisilno. Određivali su se slabiji piloti, pa čak i početnici, kako bi se bolji i vještiji sačuvali za obranu Japana. Unatoč promidžbi samurajskog duha i iskazivanja velike počasti obiteljima poginulih, piloti određeni za smrt često su prolazili moralne nedoumice. Stoga, pojedinci su se nerijetko sa zadatka vraćali tvrdeći kako nisu mogli pronaći određeni cilj. Zbog toga su im nadređeni uveli posebne mjere: zrakoplove su punili gorivom dovoljnim isključivo za let do cilja ili su pak zrakoplove kamikaze pratili posebni lovci koji su nadzirali uspješnost njihovih misija. Učitelji su vršili pritisak na učenike – mladiće između 15 i 17 godina. Govorili su im kako će svaki Japanac koji ne uđe u ovaj sveti rat biti osramoćen cijeli život. Učitelji su čak obilazili kuće učenika i iznuđivali odobrenje njihovih roditelja.
Tijekom razdoblja razvitka kamikaza stvoreno je 16 eskadrila (daitai), a sve skupa 8 divizija (chutai) letjelica kojima su upravljali piloti kamikaze. Povjesničarka Ohnuki-Tierney govori o 674 tokkótai korpusa formiranih u razdoblju između 21. listopada 1944. do 15. kolovoza 1945. Kamikaza je bio pilot-samoubojica, koji je letio najčešće u lovačkom avionu tipa "Zero", noseći bombu težine 250 kg ili čak 500 kg, ovisno o kojem se tipu aviona radilo. Kamikaze su najčešće koristile modele: Zero (Mitsubishi, 1940., domet 420 nautičkih milja), Model 96 (Mitsubishi, 1936.), Shiden (Kawasaki, 1941.), Hayate (Nakajima Ki 84, 1944.), Sauin (Nakajima, 1944.). Zrakoplovi u kojima su se nalazili kamikaze bili su opremljeni samo nužnom opremom (nisu imali topove i strojnice na krilima). U svojim kabinama nisu imali radar, koji je jedan od važnih instrumenata za uspješno pronalaženje protivnika na bojnom polju.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
