Jedanaesti vanjskopolitički skup u Dubrovniku okupio je predsjednike i ministre dvanaest zemalja inicijative Jadran-Baltik-Crno more, odnosno inicijative Tri mora. Inicijativa ima veliku potporu hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, ali i drugih zemalja regije i SAD-a. I dok se većina hrvatske javnosti zabavlja hrvatsko-srbijanskim odnosima, u Dubrovniku se postavljaju temelji zavisnosti zemalja između Baltika, Jadrana i Crnog mora o višestruko skupljim fosilnim gorivima i kineskim transportnim pravcima.
Inicijativa, koja ima ponešto mistično kinesko ime Tri mora, najsnažnija je hrvatska politička i gospodarska inicijativa unutar Europske unije, jer je hrvatska predsjednica predložila spajanje Baltika i Jadrana kao okosnice razvoja postkomunističkih zemalja. Poljska je na to pridodala Crno more i tako je rođena inicijativa triju mora koja je u svojoj organizaciji neformalna, odnosno nema administracije, već zajedničko korištenje strukturnih, prekograničnih i infrastrukturnih europskih fondova. Proklamirani cilj ove inicijative jest jačanje gospodarske suradnje, posebice na polju komunikacija, transporta i energetike, ali iza toga se neskriveno prikazuje i snažna politička i sigurnosna dimenzija kao inicijativa koja blokira pokušaje ulaska Rusije u europski prostor.
Države članice inicijative Tri mora:
Sjedinjene Američke Države i Narodna Republika Kina podržale su ovu inicijativu, a često se u medijima čuje da se radi o protuteži ruskom utjecaju. Iz drugih zemalja Europske unije ne dolaze posebne vijesti ili oduševljenja ovom inicijativom. Kako i bi, kad je cilj ove inicijative izravno oprečan interesima Njemačke, koja ima sasvim dobre odnose s Moskvom, i koja kapitalizira na svakom proturuskom osjećaju u pojasu Baltik-Jadran-Crno more. Naime, posebno se iskazuje energetska neovisnost svih država, a Hrvatska odnosno Kvarner, se pokušava doživjeti kao čvorište za druge države. Gradnja LNG terminala je način kojim se Hrvatska pokušava uključiti u plinski biznis.
Što je u tom cilju loše? Ništa. Naravno da je dobro imati alternativne izvore i fosilnih goriva i drugih oblika energije. Pomalo je ironično, ali je i pohvalno da je to čvorište otok Krk, koji osim infrastrukture ima potencijal postati prvi samoodrživi otok na Sredozemlju na temelju alternativne energije. Naravno, ako ti energetski interesi nisu zapravo interesi nekog drugog. LNG terminali na Jadranu, Baltiku i Crnom moru trebali bi uvoziti višestruko skuplji plin iz zaljevskih zemalja, Amerike, pa čak daleke Australije. Time se sprječava biranje ruskog plina ili alternativnog pravca u razvoju koji bi Europi donio azerbajdžanski i potencijalno iranski plin, preko Turske. Ako netko misli da zapadna Europa pokazuje solidarnost sa svojim postkomunističkim saveznicama, u krivu je. Njemačka uvozi daleko jeftiniji ruski plin putem projekta Sjeverni tok 2, a potom ga bilateralnim sporazumima dalje dostavlja Francuskoj i Nizozemskoj.
Kada se sagledaju već sagrađeni LNG terminali na Baltiku može se vidjeti kakvu cijenu plaćaju prevarene, a daleko siromašnije zemlje. Litvanska predsjednica Dalia Grybauskaite pokušava uvjeriti Litvance da je cijena od 380 dolara za tisuću kubnih metara ruskog plina politička cijena i da je bolje kupovati najmanje jedan i pol puta skuplji plin od onog iz Gazproma. Ipak, Litvanci su razumniji od Poljaka, te su sklopili takav dogovor s Norvežanima, ali su ipak ostavili ulaznicu ruskim plinskim snabdjevačima. Poljaci su kupili katarski plin za 600 dolara po tisuću kubnih metara, što je 50 posto skuplje od ruskog plina. U oba slučaja je američka administracija podržala stav Litve i Poljske, dok su Nijemci lukavo šutjeli sa strane, pripremajući odlične ugovore s Gazpromom.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
