Kao i svaki pošteni kroničar društvenopolitičkih događaja u svijetu, autor ovoga članka prvo je provjerio gastronomsku ponudu trećeg najvećega grada Italije, Napulja. Gradska trpeza je najbolji pokazatelj stanja duha jedne sredine. Običaji povezani s hranom služe kao pogon dubokih emocija koje su naučene u ranoj socijalizaciji i afektivno slijeđeni kod većine odraslog stanovništva. Simbolično povezivanje identitetske politike i hrane je važno jer odražava svakodnevnu poveznicu između društvenih aktera i njihovih kulturalnih prošlosti, kao i obiteljski i religijski identitet.
Hrana tako doista jest dio nacionalnog identiteta, pa samim time i dio politike nacionalne države, kao i međunarodnih odnosa. Ona je još nešto – jedna od rijetkih stvari bez koje doista nema pukog preživljavanja. Ukoliko čovjek ima hranu, vodu i sklonište, može dalje zadovoljavati druge potrebe. Bez njih ne može ništa, osim umrijeti. Kroz čin hranjenja uključujemo elemente hrane u naš tjelesni organizam, ali se i mi sami uključujemo u društvenu mrežu: geopolitika proizvodnje i distribucije hrane pokazuje nam koliko je prehrana potencijalno značajna društveno i politički.
Ali tko i što jede – to je duboko političko pitanje. Poznata je uzrečica da smo ono što jedemo, ali u gastronacionalizmu smo ono kako jedemo, jer identitet ne nastaje samo kroz hranu koju konzumiramo, već kako ju pripremimo kulinarski. Hrana tako postaje kultura, identitet i bogatstvo sadržano u jednoj zajednici, koja se mahom određuje politički – kao etnička zajednica ili kao nacija.
Nakon ovakvog podugačkog teoretskog uvoda, može se reći da su Napolitanci – jednostavni. To se očituje u njihovoj hrani. Malo domaćega brašna, najbolji mladi sir, prstohvat bosiljka i dosta maslinovoga ulja i eto sjajne Margherite, pizze po kojoj je Napulj nadaleko poznat. Nikakve Napoletane, pizze s dodacima mesa ili ribe nisu moguće u najbazičnijoj i najboljoj napolitanskoj kuhinji. Odraz je to društvene stvarnosti Napulja – vrlo jednostavan spoj osnovnih vrijednosti u nešto uzvišenije, nešto za što se valja boriti, pa možda i umrijeti.
Na temelju takvog svjetonazora nastala je Camorra, mafijaška organizacija čiji korijeni sežu u 17. stoljeće kada su talijanski migranti u Španjolskoj stvorili tajno društvo. Prvi puta se riječ službeno koristi 1735. kada se spominje u Kraljevini Napulj. Riječ se sastoji od capo (šef) i morra (koja je zapravo naša šijavica). Ovu igru je zabranila lokalna vlada, a neki ljudi su počeli plaćati kako bi se zaštitili od policije.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
