Kao i svaki pošteni kroničar društvenopolitičkih događaja u svijetu, autor ovoga članka prvo je provjerio gastronomsku ponudu trećeg najvećega grada Italije, Napulja. Gradska trpeza je najbolji pokazatelj stanja duha jedne sredine. Običaji povezani s hranom služe kao pogon dubokih emocija koje su naučene u ranoj socijalizaciji i afektivno slijeđeni kod većine odraslog stanovništva. Simbolično povezivanje identitetske politike i hrane je važno jer odražava svakodnevnu poveznicu između društvenih aktera i njihovih kulturalnih prošlosti, kao i obiteljski i religijski identitet.
Hrana tako doista jest dio nacionalnog identiteta, pa samim time i dio politike nacionalne države, kao i međunarodnih odnosa. Ona je još nešto – jedna od rijetkih stvari bez koje doista nema pukog preživljavanja. Ukoliko čovjek ima hranu, vodu i sklonište, može dalje zadovoljavati druge potrebe. Bez njih ne može ništa, osim umrijeti. Kroz čin hranjenja uključujemo elemente hrane u naš tjelesni organizam, ali se i mi sami uključujemo u društvenu mrežu: geopolitika proizvodnje i distribucije hrane pokazuje nam koliko je prehrana potencijalno značajna društveno i politički.
Ali tko i što jede – to je duboko političko pitanje. Poznata je uzrečica da smo ono što jedemo, ali u gastronacionalizmu smo ono kako jedemo, jer identitet ne nastaje samo kroz hranu koju konzumiramo, već kako ju pripremimo kulinarski. Hrana tako postaje kultura, identitet i bogatstvo sadržano u jednoj zajednici, koja se mahom određuje politički – kao etnička zajednica ili kao nacija.
Nakon ovakvog podugačkog teoretskog uvoda, može se reći da su Napolitanci – jednostavni. To se očituje u njihovoj hrani. Malo domaćega brašna, najbolji mladi sir, prstohvat bosiljka i dosta maslinovoga ulja i eto sjajne Margherite, pizze po kojoj je Napulj nadaleko poznat. Nikakve Napoletane, pizze s dodacima mesa ili ribe nisu moguće u najbazičnijoj i najboljoj napolitanskoj kuhinji. Odraz je to društvene stvarnosti Napulja – vrlo jednostavan spoj osnovnih vrijednosti u nešto uzvišenije, nešto za što se valja boriti, pa možda i umrijeti.
Na temelju takvog svjetonazora nastala je Camorra, mafijaška organizacija čiji korijeni sežu u 17. stoljeće kada su talijanski migranti u Španjolskoj stvorili tajno društvo. Prvi puta se riječ službeno koristi 1735. kada se spominje u Kraljevini Napulj. Riječ se sastoji od capo (šef) i morra (koja je zapravo naša šijavica). Ovu igru je zabranila lokalna vlada, a neki ljudi su počeli plaćati kako bi se zaštitili od policije.
U europskim previranjima za vrijeme Napoleona, Camorra više nije bila skupina lopova; nastala je stalna struktura i određena hijerarhija. Postali su vođe gradske sirotinje, a posebno su ih zagovarali liberali, u pokušaju suzbijanja kraljeve autokracije.
Nakon talijanskog ujedinjenja 1861. kreće se s pokušajem slamanja Camorre. Oslabio je utjecaj organizacije i početkom 20. stoljeća mnogi su camorristi otišli za Sjedinjene Države. Svugdje se, međutim, održala specifičnost Camorre kao nejedinstvene i necentralizirane organizacije. Ona je bila i ostala labava konferederacija različitih nezavisnih skupina i obitelji. Svaka skupina se ujedinjuje oko rodbinskih veza i kontroliralnih gospodarskih aktivnosti na određenom području. Klanovi se bave svojim poslovima, štite svoj teritorij, a sukobi su rijetki.
Šetajući ulicama Spaccanapolija, starog napuljskog grada, ovakav vid djelovanja je vrlo jasan. Uske kale s visokim zgradama i dalje su poprište iznimne životnosti, ako ništa drugo onda barem motociklista čiji se broj i brzina mjere u stotinama. Iako turistički vodiči, ponekad i pretjerano, upozoravaju posjetitelje da se ne kreću uličicama izvan obilježenih puteva, jer je nemalo puta u prošlosti došlo do krađa i pljačke u polutamnim kantunima Napulja, valja zaviriti u svijet gdje je Camorra živjela punim plućima. Nemalo puta se naiđe i na svece zaštitnike pojedine kale ili samo jednoga gradskog dvorišta, gdje se vide raskošni oltari.
Crkva i Camorra su povezani otprilike kao i strategije dobivanja političkog patronstva. Ipak, teško se može pronaći poveznica crkvene zaštite mafije. Ako svećenici ne govore o načinu djelovanja Camorre, onda su sigurni i poštivani. Oni koji se usude reći nešto više, često moraju mijenjati svoj dom. Na ulicama Napulja se može osjetiti izrazita praznovjernost i obožavanje pojedinih svetaca putem slika i kipova, ali crkve ostaju više-manje prazne. One u središtu grada su mamac mnogim turistima i vrijedi ih sve obići, osobito katedralu gdje su smještene moći sv. Januarija (Gennario), čiji je spomendan veliki blagdan Napolitanaca. Istovremeno, na malom prostoru staroga grada postoji na desetke crkava.
Često su obiteljski klanovi postali suradnicima lokalnih političara i javnih službenika, te se koristio njihov utjecaj na zajednicu. Nekako su se klanovi Camorre uspostavili kao posrednici između lokalne zajednice s jedne strane te birokrata i političara na lokalnoj i nacionalnoj razini. S političkim poveznicama, čelnici najvažnijih napolitanskih obitelji postali su dionici u lokalnom i nacionalnom kontekstu, a napolitanskim političarima su davali široku izbornu potporu u zamjenu za dobivanje osjetljivih dobiti za lokalne i sublokalne cjeline.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
