U glavnom gradu Srbije sve se više govorka o predstojećem koraku Srpske pravoslavne crkve (SPC) o Kosovu, odnosno o mogućnosti da crkvene institucije priznaju neovisnost Kosova od srbijanske države ako bi se zaštitili vrijedni povijesni i sakralni spomenici svetosavlja na Kosovu i jamčila sloboda vjeroispovijesti. Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić je još krajem srpnja ove godine pozvao na široki društveni dijalog o Kosovu (odnosno Kosmetu – Kosovu i Metohiji, kako se naziva ovo područje u srbijanskom službenog diskursu). Nekoliko dana kasnije su ovaj dijalog prihvatili Srpska akademija znanosti i umjetnosti (SANU), SPC i dio oporbe. Ovaj dijalog izazvao je mnogo bure u srpskom javnom i političkom životu.
Mnogi smatraju da time srbijanska vlada želi prenijeti dio odgovornosti na druge važne aktere srbijanske politike, a posebice na SPC koja, uz vojsku, uživa najveće povjerenje javnosti u Srbiji. Ukoliko bi SPC prihvatila neovisnost kosovske države, to bi značilo da doista ništa nije moguće u pogledu stava vlade u Beogradu oko nepriznavanja Kosova. Osim toga bi se razriješili dvanaestogodišnji pregovori Beograda i Prištine ili bi se barem pomaknulo s mrtve točke što je Srbiji iznimno potrebno zbog njezinog procesa pridruženja Europskoj uniji. I dok se javnost i dalje populistički zadovoljava proruskim i protuzapadnim stavovima, vlast u Beogradu zapravo krupnim koracima napreduje prema Bruxellesu, sa željom što bržeg savladavanja raznih poglavlja, a osobito poglavlja 35 koje je najveća prepreka pridruživanju. Radi se o poglavlju kojem je dan status posebnog značenja, a radi se o pravnom naslijeđu EU oko neke teme. Primjerice, Hrvatska je morala rješavati to poglavlje oko granice na Neumu i u pogledu prianjanja uz Protokle iz Kyota oko emisije stakleničkih plinova; Bugarska je morala zatvoriti nuklearnu elektranu Kozloduj. U slučaju Srbije se prvenstveno radi o dijalogu Beograda i Prištine koji se uz pomoć EU vode u Bruxellesu.
Samo priznavanje Kosova nije zahtjev, pogotovo stoga što pet država članica EU nije također priznalo nezavisnost Kosova, ali je problem Srbije što je još uvijek neopredijeljena kojim putem treba krenuti po pitanju odnosa s Prištinom. Treba li priznati stanje koje je činjenično ili snivati pozicije koje sada nisu realno moguće. Jedna od temeljnih poteškoća jest i što je činjenično stanje. Naime, po važećem srbijanskom ustavu, Kosovo i Metohija su dio Srbije i tu poziciju štiti Rezolucija 1244 Vijeća sigurnosti UN-a. Istovremeno, Sjedinjene Države i većina članica Europske Unije priznali su državnost Kosova još 2008. godine. Stoga normalizacija odnosa može, ali i ne mora uključivati priznanje Kosova. Ako bi došlo do priznanja, ono se ne može provesti bez promjene Ustava, a najvjerojatnije i referenduma na kojemu će građani dati svoj konačni ili savjetodavni pravorijek.
Vučić i vlada Srbije žele u svakom slučaju podijeliti odgovornost za nepopularne postupke kao što je priznavanje kosovske državnosti, te pokušavaju pronaći podršku čak i među najvećim političkim protivnicima. Naravno da je taj postupak vođen isključivo političkim interesima, u kojima bi politička elita Srbije mogla upozoriti da čak i najneupitnije institucije Srbije, kao što je SPC i SANU, nemaju druge opcije nego priznati kosovsku državu, ali da to istodobno znači da će država Srbija učiniti sve za zaštitu srpskog vjerskog, kulturnog i povijesnog značaja na Kosovu. Uz to će se otvoriti društveni dijalog o Kosovu što je već godinama blokirano u javnosti Srbije.
Pitanje je, međutim, jesu li spomenute institucije one koje doista imaju autoritet u javnosti. U neslužbenom ispitivanju akademskog sektora, autor ovoga članka spoznao je tijekom svoga boravka u Srbiji da s pozicije 'običnih' ljudi SANU doživljava velik pad u ugledu među građanima Srbije, koji ne može povratiti unatoč brojnim pokušajima. SPC je, s druge strane, ovisna prije svega o državnoj financijskoj pomoći, a unutar sebe ima problem pronalaženja zajedničkoga stava prema Kosovu. Ona najkonzervativnija struja, okupljena oko mitropolita crnogorsko-primorskoga Amfilohija (Radovića), većinom zauzima status quo poziciju, nadajući se skorašnjem ili dugoročnom rješenju kosovskoga pitanja u srpsku korist. Velik dio Svetog arhijerejskog sabora SPC-a je, međutim, svjestan kako je SPC ključni čimbenik unutarnjeg dijaloga oko Kosova jer je samo SPC izravno odgovorna za budućnost pravoslavlja na Kosovu – odnosno Kosmetu ili južnoj srpskoj pokrajini. Pri tome će se ponovno pokazati snaga autonomnosti donošenja odluka u SPC-u, osobito zbog povijesnih tradicija. SPC je početkom devedesetih zdušno podupirala srpski nacionalizam i vladavinu Slobodana Miloševića, da bi se već 1996. okrenula protiv njegove vlasti i bila ključan čimbenik u demokratizaciji Srbije. Zbog toga SPC ima velik ugled među Srbima u svim zemljama gdje Srbi žive, bili pojedinačno vjernici ili ne (autor je također imao uvid u posjećenost crkvama i uvjerio se u statistiku kako su pravoslavne crkve u Srbiji poluprazne, barem u Beogradu). Važna je nacionalna okosnica SPC-a, koja je još 1992. u svom službenom listu Pravoslavlje napomenula da srpsko bez pravoslavlja ostaje samo čistom apstrakcijom.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
