U glavnom gradu Srbije sve se više govorka o predstojećem koraku Srpske pravoslavne crkve (SPC) o Kosovu, odnosno o mogućnosti da crkvene institucije priznaju neovisnost Kosova od srbijanske države ako bi se zaštitili vrijedni povijesni i sakralni spomenici svetosavlja na Kosovu i jamčila sloboda vjeroispovijesti. Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić je još krajem srpnja ove godine pozvao na široki društveni dijalog o Kosovu (odnosno Kosmetu – Kosovu i Metohiji, kako se naziva ovo područje u srbijanskom službenog diskursu). Nekoliko dana kasnije su ovaj dijalog prihvatili Srpska akademija znanosti i umjetnosti (SANU), SPC i dio oporbe. Ovaj dijalog izazvao je mnogo bure u srpskom javnom i političkom životu.
Mnogi smatraju da time srbijanska vlada želi prenijeti dio odgovornosti na druge važne aktere srbijanske politike, a posebice na SPC koja, uz vojsku, uživa najveće povjerenje javnosti u Srbiji. Ukoliko bi SPC prihvatila neovisnost kosovske države, to bi značilo da doista ništa nije moguće u pogledu stava vlade u Beogradu oko nepriznavanja Kosova. Osim toga bi se razriješili dvanaestogodišnji pregovori Beograda i Prištine ili bi se barem pomaknulo s mrtve točke što je Srbiji iznimno potrebno zbog njezinog procesa pridruženja Europskoj uniji. I dok se javnost i dalje populistički zadovoljava proruskim i protuzapadnim stavovima, vlast u Beogradu zapravo krupnim koracima napreduje prema Bruxellesu, sa željom što bržeg savladavanja raznih poglavlja, a osobito poglavlja 35 koje je najveća prepreka pridruživanju. Radi se o poglavlju kojem je dan status posebnog značenja, a radi se o pravnom naslijeđu EU oko neke teme. Primjerice, Hrvatska je morala rješavati to poglavlje oko granice na Neumu i u pogledu prianjanja uz Protokle iz Kyota oko emisije stakleničkih plinova; Bugarska je morala zatvoriti nuklearnu elektranu Kozloduj. U slučaju Srbije se prvenstveno radi o dijalogu Beograda i Prištine koji se uz pomoć EU vode u Bruxellesu.
Samo priznavanje Kosova nije zahtjev, pogotovo stoga što pet država članica EU nije također priznalo nezavisnost Kosova, ali je problem Srbije što je još uvijek neopredijeljena kojim putem treba krenuti po pitanju odnosa s Prištinom. Treba li priznati stanje koje je činjenično ili snivati pozicije koje sada nisu realno moguće. Jedna od temeljnih poteškoća jest i što je činjenično stanje. Naime, po važećem srbijanskom ustavu, Kosovo i Metohija su dio Srbije i tu poziciju štiti Rezolucija 1244 Vijeća sigurnosti UN-a. Istovremeno, Sjedinjene Države i većina članica Europske Unije priznali su državnost Kosova još 2008. godine. Stoga normalizacija odnosa može, ali i ne mora uključivati priznanje Kosova. Ako bi došlo do priznanja, ono se ne može provesti bez promjene Ustava, a najvjerojatnije i referenduma na kojemu će građani dat...
Mnogi smatraju da time srbijanska vlada želi prenijeti dio odgovornosti na druge važne aktere srbijanske politike, a posebice na SPC koja, uz vojsku, uživa najveće povjerenje javnosti u Srbiji. Ukoliko bi SPC prihvatila neovisnost kosovske države, to bi značilo da doista ništa nije moguće u pogledu stava vlade u Beogradu oko nepriznavanja Kosova. Osim toga bi se razriješili dvanaestogodišnji pregovori Beograda i Prištine ili bi se barem pomaknulo s mrtve točke što je Srbiji iznimno potrebno zbog njezinog procesa pridruženja Europskoj uniji. I dok se javnost i dalje populistički zadovoljava proruskim i protuzapadnim stavovima, vlast u Beogradu zapravo krupnim koracima napreduje prema Bruxellesu, sa željom što bržeg savladavanja raznih poglavlja, a osobito poglavlja 35 koje je najveća prepreka pridruživanju. Radi se o poglavlju kojem je dan status posebnog značenja, a radi se o pravnom naslijeđu EU oko neke teme. Primjerice, Hrvatska je morala rješavati to poglavlje oko granice na Neumu i u pogledu prianjanja uz Protokle iz Kyota oko emisije stakleničkih plinova; Bugarska je morala zatvoriti nuklearnu elektranu Kozloduj. U slučaju Srbije se prvenstveno radi o dijalogu Beograda i Prištine koji se uz pomoć EU vode u Bruxellesu.
Samo priznavanje Kosova nije zahtjev, pogotovo stoga što pet država članica EU nije također priznalo nezavisnost Kosova, ali je problem Srbije što je još uvijek neopredijeljena kojim putem treba krenuti po pitanju odnosa s Prištinom. Treba li priznati stanje koje je činjenično ili snivati pozicije koje sada nisu realno moguće. Jedna od temeljnih poteškoća jest i što je činjenično stanje. Naime, po važećem srbijanskom ustavu, Kosovo i Metohija su dio Srbije i tu poziciju štiti Rezolucija 1244 Vijeća sigurnosti UN-a. Istovremeno, Sjedinjene Države i većina članica Europske Unije priznali su državnost Kosova još 2008. godine. Stoga normalizacija odnosa može, ali i ne mora uključivati priznanje Kosova. Ako bi došlo do priznanja, ono se ne može provesti bez promjene Ustava, a najvjerojatnije i referenduma na kojemu će građani dat...
