Izraelski premijer Benjamin Netanyahu i ministar obrane Avigdor Liberman posjetili su 6. veljače izraelsku sjevernu granicu. U sportskom stilu su se fotografirali na najisturenijim izraelskim pozicijama koje preko sirijske granice gledaju na Golanska visočja. Prema službenim izvješćima sirijske vojske, te iste noći su izraelski vojni zrakoplovi napali ciljeve u okolici Damaska, gdje je smješten sirijski vojno-istraživački centar. Za Izrael je ovo mjesto izravna strateška prijetnja. Sirijci su uspjeli dokazati kako su izraelski zrakoplovi doletjeli iz libanonskog zračnog prostora, te su pozvali Tel Aviv na preuzimanje potpune odgovornosti za opetovani avanturizam i pokazivanje snage.
Sirijci su također ukazali na izraelske želje za sukobom s Hezbolahom. Sirijsko izvješće navodno otkriva izraelske prave namjere i pokušaje udara protiv Hezbolaha. Ironija jest u tome što je Izrael slobodno operirao u Libanonu desetljećima, a istovremeno pazeći da nikako ne povrijedi sirijski suverenitet. Sada je stanje obrnuto. Prema trenutačnim pravilima igre, strani novinari izvještavaju kako izraelsko ratno zrakoplovstvo na tjednoj bazi bombardira ciljeve u Siriji, nastojeći ne povrijediti libanonski suverenitet.
I dok su dva čelnika izraelske vlade radila photo-session na izraelsko-sirijskoj granici, posjet sjeveru bio je vezan uz mogućnost otvaranja libanonskog fronta. Ovaj front predstavlja veliku prijetnju stabilnosti regiji. Netanyahu i Liberman su stigli u zapovjedno središte sjevera Izraelskih obrambenih snaga, u Gornjoj Galileji. U dubokim bunkerima su se susreli sa zapovjednikom bojnog područja Sjever generalom Yoelom Strickom, čelnikom vojnoobavještajne agencije Herzijem Halevyem, načelnikom glavnog stožera izraelske vojske Gadijem Eizenkotom i drugim visokim vojnim dužnosnicima. Ovaj brifing je bio vezan za događaje u Libanonu i prijetnje koje Izraelu stvara sve jači Hezbolah.
U posljednjim mjesecima Izrael je počeo jače utvrđivati zidove uzduž Plave linije, granične crte koja je nastala nakon izraelskog povlačenja iz južnog Libanona 2000. godine. No, izvještaji libanonskog predsjednika Michela Aouna i visokih vojnih dužnosnika libanonske vojske upozorili su stanovništvo da se radi o izraelskoj pripravi za rat. Izraelci pak smatraju da iza ovakvih izjava stoji glavni tajnik Hezbolaha Hasan Nasralah. Ovaj zid se gradi od 2015. godine, kao cementna barijera koja bi spriječila iznenadne napade Hezbolaha teritorijalnim putem. Sada Libanonci govore kako je ova prepreka zapravo povreda libanonskog suvereniteta. Naravno, Izraelci nemaju namjere zaustaviti ovaj projekt.
Ukoliko dođe do trećeg izraelsko-libanonskog rata, on će biti iznimno težak za Libanon. Šteta bi bila golema, nacionalna infrastruktura vjerojatno uništena, a žrtve se mogu računati u desecima tisuća. Hezbolah bi vjerojatno dobio težak udarac, ali je teško zamisliti da bi bio potpuno poražen i uništen. No, ni Izrael ne bi slavio nakon takvog rata. Drugi libanonski rat nije nanio značajniju štetu razvijenom izraelskom gospodarstvu, niti je prouzročio značajnu infrastrukturnu štetu. Ovog puta, međutim, vojni dužnosnici upozoravaju izraelsku vladu da bi i Izrael mogao računati na tisuće žrtava na svojoj strani. Tel Aviv i drugi važni nacionalni gradovi bit će poprište značajnih šteta, baš kao i Bejrut. S obzirom na prirodu asimetričnog ratovanja, teško će biti pogoditi tko će izaći kao pobjednik iz takvog suludog ratnog pothvata. Stoga bi obje strane mogle požaliti zbog ratnog djelovanja. Kako onda spriječiti ludost izraelske vlade?
Čini se da bi Amerikanci dopustili Izraelu jedan opasan i izazovan manevar kojim bi izraelske specijalne snage ušle duboko u libanonski teritorij, te pokušale na sve moguće načine ubiti Nasralaha. U Drugom libanonskom ratu 2006. godine Izrael je pokušao ubiti Nasralaha koristeći JDAM sustave za razaranje bunkera. Bačeno ih je 12, jedan za drugim, na zgradu u čijem se bunkeru navodno nalazio glavni tajnik Hezbolaha, ali Nasralah se spasio. Ovog puta će Izraelci htjeti Nasralahovu glavu pod svaku cijenu, a posebno prije nego on pripremi svoje borce u Libanonu za sukob s izraelskim snagama. Takvo što zvuči jako dobro u Bijeloj kući i gotovo je sigurno da će američko-izraelska ljubav u ovom slučaju cvjetati.
Izraelska vojska se priprema za ovakav korak. Početkom veljače, mediji su imali jedinstvenu priliku vidjeti stanje izraelskih padobranaca, koji se očito pripremaju za skakanje duboko iza neprijateljskih linija, koristeći lokalnu infrastrukturu. Sve ukazuje kako novi rat ne bi bio isti kao onaj prethodni, gdje je pješadija ušla u Libanon u velikom stilu, ali su gubitci nadišli učinkovitost vojne operacije. Ovog puta Izrael pokazuje Hezbolahu, vladi u Damasku i Teheranu kako će Izraelci biti duboko u Libanonu sa svojim najboljim komandosima, koji su godinama obučavani izvan vidokruga javnosti.
Političke posljedice izraelske ludosti su daleko veće od bilo kojih žrtava. Naime, prema Rezoluciji 1701 Vijeća sigurnosti UN-a, koju su jednoglasno prihvatile sve članice 11. kolovoza 2006. godine, naglašava se važnost kontrole libanonske vlade nad cjelokupnim libanonskim teritorijem u skladu s rezolucijama 1559/2004. i 1680/2006. Time bi Izrael činio agresiju, a ne obrambeni čin, kako se u Tel Avivu naglašava. Prema rezoluciji 1701 Hezbolah je postao ključnim dijelom libanonske vlade i to je ono što iznimno ljuti izraelske susjede. Trenutačna politička krhkost u Bejrutu možda jest posljedica Hezbolahova političkog prisustva, međutim upravo je Hezbolah taj koji je spasio konsocijacijsku demokraciju Libanona i kroz kršćansko-šijitsku koaliciju bio spreman na ustupke čak i sunitskim stranama.
Izrael će svakako pokušati maksimalno iskoristiti protuislamske osjećaje u svijetu. Teško je pronaći doba u posljednjih dva stoljeća kada je bilo toliko agresivnih nastupa u muslimanskom svijetu i protiv njega. Jače islamske nacije imaju populističke vlastodršce poput Erdogana ili su de facto vazalne autokracije kao što je Egipat i Saudijska Arabija. Iran je marginaliziran, baš kao i neke druge snažnije države Bliskog istoka. Pitanje je, ipak, što je izraelski konačni cilj? Misle li da će Libanon biti bolje i sigurnije mjesto za Izrael nakon potpunog uništenja države? Naime, u slučaju jačeg odgovora na specijalnu operaciju protiv Hezbolaha, Izrael neće imati druge mogućnosti osim jačeg naleta, a vjerojatno i sveobuhvatnog rata protiv Libanona. Jedina mogućnost jest da se u Bejrutu postavi vlada koju Tel Aviv može kontrolirati, a to se može dogoditi uz pomoć Sjedinjenih Država ili Saudijske Arabije. Uostalom, prisilna ostavka i ponovni povratak libanonskog premijera Haririja upravo je bio jedan takav pokušaj. No, Izraelci također znaju da je svaka takva promjena vlasti nemoguće bez neutralizacije ili likvidacije Hezbolaha.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
