Između ultimatuma i nove multipolarne zore: Trumpov izaslanik u Kremlju, rusko "ne", indijsko prkošenje carinama i pukotine u američkoj globalnoj dominaciji
Sastanak Vladimira Putina i Stevea Witkoffa, izaslanika američkog predsjednika Donalda Trumpa, održan danas u Kremlju trajao je gotovo tri sata i predstavljao je vrhunac intenzivne, ali zasad neplodne diplomacije koja bi trebala okončati rat u Ukrajini. Za Moskvu se ovaj susret uklapa u širu strategiju stvaranja izravnih kanala prema Bijeloj kući, mimo uhodanih državnih mehanizama Washingtona. Za Trumpa je to pak posljednji pokušaj da, neposredno prije isteka ultimativnog roka 8. kolovoza, demonstrira kako njegova administracija "čini sve" da silom pritiska privede rat kraju.
Witkoff je ruskom predsjedniku prenio paket zahtjeva koji se svode na trenutačnu i bezuvjetnu obustavu neprijateljstava. Kremlj je, prema riječima savjetnika Jurija Ušakova, ponudio "signale" da bi mogao pristati na djelomični moratorij na zračne udare, no bez šireg prekida vatre. Iz perspektive Moskve, takav postupni pristup ima logiku - Rusija ne želi ostati bez vojnih poluga dok Kijev, uz kontinuiranu financijsku i logističku potporu SAD‑a, jača svoje raketne kapacitete. Kremlj stoga argumentira da rat zapravo opstaje zbog američke odluke da oružjem i obavještajnim podacima održava ukrajinski otpor – što Rusiji, u konačnici, daje za pravo odbaciti ultimatum koji dolazi upravo od onoga tko konflikt čini održivim.
Trumpova prijetnja dodatnim sankcijama nije ograničena samo na Rusiju. Najavljena je i primjena visokih "sekundarnih" tarifa prema državama koje nastave kupovati rusku naftu ili proširuju trgovinu s ključnim sektorima ruske ekonomije. Takva ekspanzija sankcijskog mehanizma ilustrira ambiciju Washingtona da ekonomskom polugom disciplinira širi krug država, od kojih mnoge već traže alternativne geopolitičke orijentire. Stoga je Kremlj u razgovoru s Witkoffom naglasio da bi svako daljnje proširenje sankcija potaknulo upravo ono čega se SAD boji – jačanje koordinacije među velikim silama izvan zapadnog bloka.
Posebno se ističe primjer Indije, trećeg najvećeg potrošača nafte na svijetu i jednog od najvećih kupaca ruske sirove nafte po cijenama oslobođenim zapadnih premija. Trumpov dvostruki skok tarifa – najprije na 25 %, pa danas na ukupnih 50 % – New Delhi je nazvao "neopravdanim i nerazumnim". Indijska je vlada jasno poručila da će "poduzeti sve potrebne mjere" za zaštitu svojih energetskih i razvojnih interesa. U praksi to znači da će zadržati pristup ruskoj nafti, koju preradom i re‑izvozom proizvoda dobro naplaćuje europskom tržištu. Ako indijska ekonomija izdrži taj pritisak, a indikacije pokazuju da hoće, urušit će se "vjerodostojnost" američkog sankcijskog modela: Washington više ne bi mogao računati da će tržišni troškovi prisiliti države‑partnere da slijede njegovu političku liniju.
Indijsko prkošenje nosi i dublje implikacije. Profitabilni tokovi ruske nafte prema južnoazijskim rafinerijama stvaraju financijski jastuk za New Delhi, ali i jačaju gospodarsku vezu s Moskvom. Uz već postojeću vojnu suradnju, to približavanje šalje signal ostalim državama Globalnog juga da je moguće "probiti" sankcijski zid. U tom se kontekstu upadljivo kristalizira ideja da multipolarni poredak – ideja koju Rusija i Kina retorički podupiru godinama – više nije teorijska konstrukcija, već proces koji se ubrzava svaki put kad Washington posegne za ekonomskim prisilama.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
