Između mira i stvaranja "super-zombi" Ukrajine za trajno ratovanje protiv Rusije: Hoće li europski narod na ulicama zaustavljati destruktivnu politiku koja odbacuje pregovore? Donosi li zima revoluciju?

Turski predsjednik Erdogan poručio je kako je Putin danas "znatno mekši i otvoreniji za pregovore nego ranije". Također je istaknuo kako "još uvijek ima nade" da bi se sukob u Ukrajini mogao okončati putem pregovora. Vjerojatno i jest tako, ali znači li to nešto u ovom trenutku? Jer uvjete za pregovore, u ovom trenutku, nije baš lako ni zamisliti, kamoli biti optimističan da će se isti uskoro dogoditi. Ipak, dobro je da bar netko od relevantnih stranih državnika drži da "još uvijek ima nade" jer iz toga proizlazi i da je i sam zainteresiran za mirovni proces i okončanje sukoba.

Ima li tog sentimenta u Europi? Usudi li se više itko uopće reći da se nada "sporazumnom rješenju" ili se ustručavaju čak i spominjati pregovore u strahu da se to, u postojećoj psihologiji, ne interpretira kao stav koji ide na ruku Rusiji?

Jer, kako smo i spomenuli govoreći o obuci ukrajinskih snaga u zemljama Europe (vidi: Zašto bi Zagreb morao slijediti racionalniji put Beča i Budimpešte umjesto da strada zbog interesa koji uopće nisu europski), i neutralnost i mir sad se svrstavaju u nepoželjnu retoriku, svakako ako se takvo što sugerira s državničke pozicije.

To stvara jedan popriličan problem jer da bi do pregovora došlo netko se za njih mora i založiti. A ako se Erdogan zalaže na način da sugerira da je Putin "spremniji" pregovarati, odnosno na taj način možda igra i neku ulogu pseudo-glasnogovornika, tko je spreman to učiniti s druge strane? Tko će izvijestiti da je i Zelenski spreman na pregovore? Biden, Scholz, Macron? Nitko od njih ni ne spominje pregovore, štoviše, nastupaju kao da pregovora nikad ne bi smjelo ni biti, a Zelenski takvu retoriku prihvaća kao jedinu.

Ali ako je točno da je Putin, kako tvrdi Erdogan, danas spremniji na pregovore, oko čega je konkretno "spremniji" pregovarati? To nije baš sasvim jasno. Naime, Moskva od početka sukoba tvrdi da je spremna na pregovore, ali to se tiče pregovora koji bi rezultirali ostvarenjem njenih zacrtanih ciljeva kao što je, u prvom redu, ukrajinska neutralnost.

Štoviše, nakon Erdoganovih komentara oglasio se Putinov glasnogovornik Dmitrij Peskov rekavši upravo to, da je Putin spreman na pregovore "od samog početka" te da se po tom pitanju "ništa nije promijenilo".

"Ako se sjećate, predsjednik Putin pokušao je inicirati pregovore s NATO-om i SAD-om i prije početka specijalne vojne operacije. Putin je bio otvoren za pregovore kada je dogovor oko dokumenta skoro postignut između ruskih i ukrajinskih pregovarača. Dakle, u tom pogledu ništa se nije promijenilo. Pozicija Ukrajine se pak promijenila. Ukrajinski zakon sad zabranjuje svake pregovore", rekao je Peskov.

Pritom se referira na dekret ukrajinskog predsjednika Zelenskog koji je naredio da se pregovori s Rusijom ne smiju voditi sve dok je Vladimir Putin na vlasti. Taj dekret je pak reakcija na rusku aneksiju četiri ukrajinske regije - Donjeck, Lugansk, Zaporožje i Herson.

Nije sasvim jasno na koji se pak "skoro dogovoreni" dokument referira Peskov. Govori li o nečem prije izbijanja rata u Ukrajini? Naime, kad se vratimo godinu dana unatrag, negdje u ovo vrijeme prošle godine, Rusija je vrlo jasno dala do znanja što želi. Predstavila je niz zahtjeva NATO-u i SAD-u, a glavni (možda zapravo i jedini, jer da je prihvaćen, napetosti bi naglo oslabile) je bio onaj koji se tiče potencijalnog ukrajinskog članstva u NATO-u.

Iako je to vrlo vjerojatno moglo spriječiti izbijanje rata NATO nije želio Rusiji dati takvu garanciju. Zašto? Postoji više načina na koje se može promatrati ta odluka. Jasno, iz perspektive NATO-a davanje bilo kakve garancije Rusiji percipiralo bi se kao slabost, popuštanje pred ruskim pritiskom, čak i ako je sigurnost Europe (možda i svijeta) u pitanju. Drugi način gledanja na ovo je onaj prema kojem je NATO-u i SAD-u bilo u interesu da stvar eskalira i završi u vojnom sukobu pošto bi taj rat mogao u konačnici biti "klopka za Rusiju".

Možemo tu drugu opciju promatrati na ovaj način. Ako je SAD-u bilo u interesu oslabiti i destabilizirati Rusiju, jesu li u tome uspjeli? Definitivno. Rusija je danas u vrlo opasnoj poziciji gdje su mogući tektonski poremećaji, nestabilnost, gubitak sigurnosti, pa i mogući prevrati. U tom smislu cilj je ostvaren i to jednostavnim odbacivanjem ruskih zahtjeva prošle jeseni.

Naravno, ova situacija je daleko od završene. Pred svima nama je preostao najveći izazov - nadolazeća zima. Ista bi još uvijek mogla poprilično preokrenuti ishode. I to ne samo na terenu u Ukrajini - zapravo tamo možda pomaci čak budu i najmanji - već u Europi.

Sukob u Ukrajini već ima karakteristike svjetskog rata iako se ne vodi oružano diljem svijeta, ali se vodi u smislu da za njegovog trajanja jedna od međusobno suprotstavljenih konstrukcija može doživjeti teški pad. To se svakako može dogoditi i Rusiji, ali ne samo njoj. Oči svijeta bit će ove zime uprte u Europu, u europske ulice. Hoće li EU centri uspjeti pendrecima i hladnim vodenim topovima spriječiti gnjevni narod na ulicama da krene putem možda čak i revolucije? I pritom termin revolucija valja promatrati u onom njegovom vrlo prozaičnom značenju - okretu.

Definitivno ne živimo na ideološkom rubu, o dubokoj ideologiji se danas u Europi ni ne raspravlja, ali živimo na rubu vremena gdje revolucija može biti krajnje jednostavne prirode, poput sklopke koje ima samo dva moguća stanja - uključeno i isključeno. Drugim riječima, gnjev na ulicama samo želi "iskopčanje" iz postojeće politike koja uzrokuje bol.

Europljani jesu solidarni s Ukrajincima, ali ne žele i sami postati žrtve zbog rata koji se tamo vodi. Kad situacija postane teška bit će stava kao i danas Erdogan - rat se mora zaustaviti, vrijeme je za pregovore. A ako je Moskva spremna pregovarati, onda tko nije? Berlin, Varšava, Prag, Pariz - tu je potreban pritisak, snažan i jednostavan.

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.