Iz Rusije u nešto poput Rusije: Kako bjegunci pred Putinovom mobilizacijom završavaju u SAD-u, a tamo ih umjesto svečanog dočeka čeka pakao

U mjesecima i tjednima prije pokretanja ruske invazije na Ukrajinu nekima u Rusiji bilo je jasno da bi bilo pametno napustiti zemlju, da će situacija uskoro možda postati još gora. Isti su nerijetko bili tretirani kao preoprezni jer "rata neće biti". No, krajem veljače počinje rat, iako se u Rusiji i dalje naziva "specijalna vojna operacija". Broj onih koji su sad zaključili da bi bio povoljan trenutak za napustiti zemlju se povećao, no i dalje je bilo onih koji su smatrali da nema straha jer je, eto, rečeno da mobilizacije neće biti - dok je nije bilo.

Kada je Putin u rujnu ipak najavio da kreće "ograničena mobilizacija" brojni Rusi u vojno sposobnoj dobi dali su se u brzi bijeg iz zemlje shvativši sad napokon da bi jedina alternativa tome mogao biti ukrajinski front. Moskva već dosta dugo ne priča ništa o svojim gubicima, no svima je jasno da se mnogi mladići iz Ukrajine vraćaju u "crnim vrećama". Mnogi od onih koji su imali mogućnost odlučili su da ne žele riskirati da i sami završe u jednoj takvoj.

Većina ih je krenula prema granicama nastojeći domoći se zemalja gdje će biti relativno sigurni. Mnogi su krenuli prema Kazahstanu, Gruziji, jedan dio koji si je mogao priuštiti jedan od zadnjih letova stigao je u Beograd. No, bilo je i onih koji su otišli puno dalje.

Jasno, mnogi su iz Rusije pobjegli ne bi li izbjegli mobilizaciju, ni ne razmišljajući previše o političkim aspektima, odnosno gdje bježe i kakav je tamo sistem, bitno je samo da kad im se službena osoba pojavi s "pismom" na vratima da ih nipošto ne pronađe na kućnoj adresi.

Ali nisu svi otišli jer im se nije išlo u rat. Neki su brzo nakon pokretanja invazije odlučili da žele napustiti Rusiju zbog političkih razloga, jer jednostavno ne žele živjeti u zemlji koja je agresor. Jedan dio možda se još uvijek nada unutarnjem otporu protiv sistema, no nakon svih ovih godina, ali i anti-vladinih prosvjeda koji nisu išli nigdje, ne čudi da je među opozicijski nastrojenim Rusima zavladala letargija.

Neki su stoga odlučili otići iz Rusije jer ne žele živjeti u takvom sistemu. Bili su možda na granici takve odluke i prije, ali invazija na Ukrajinu samo im je potvrdila da je vrijeme za odlazak.

Ali gdje otići? Po mogućnosti tamo gdje je situacija drugačija, gdje demokracija zaista postoji, kao i sloboda govora, ljudska prava i sve ono za što duboko vjeruju da u Rusiji nema, ali možda negdje drugdje ima u izobilju.

Ovo je priča o Rusima koji su pobjegli "na drugu stranu", u SAD, no umjesto da su tamo dočekani kao disidenti koje će se "paradirati", dočekala ih je jedna sasvim drugačija situacija.

Pojedinačnih priča je puno i ispričane su. List The New York Times napravio je kompilaciju nekoliko njih. Tu su mladi lječnici Boris Ševčuk i Marija Šematina. Zaljubili su se na prvoj godini medicinskoj fakulteta, a zbližili su ih i politički afiniteti. Oboje su htjeli promjenu za svoju zemlju, tzv. izgradnju demokracije, institucija, nipošto ne Putinovu vladavinu koja se iz godine u godinu sve više pretvarala u režim.

Nakon izbijanja rata u Ukrajini dijelili su disidentske poruke po društvenim mrežama poput: "Pozivamo Ruse da vide istinu, ne vjerujete lažima koje vam šire ruski mediji". No, zbog takvog pisanja uskoro su privukli pažnju snaga sigurnosti. Policija je zvala njihove obitelji tražeći ih. Oni pak, strahujući da će završiti kao liječnici na fronti ili pak u zatvoru, odlučili su pobjeći iz zemlje.

Pobjeći gdje? U zemlju koju su smatrali demokratskim idealom, SAD dakako.

Ali doći do SAD-a nije lako jer, čini se, vrata nisu baš širom otvorena za ruske državljane, pa čak ni za demokratski nastrojeni mladi par kakav su Boris i Marija.

Do sredine travnja uspjeli su doći do Meksika. Dva tjedna kasnije uspjeli su organizirati prijevoz do američke granice. Na granici su američkoj policiji uredno predali svoje putovnice i zatražili azil, očekujući da su napokon dospjeli do "slobode".

Iluzija je uskoro rasplinuta velikom dozom stvarnosti. Umjesto "dobrodošli u slobodu", mladi par je završio okovan, doslovno. Stavili su im lisice i na ruke i na noge te su tako u okovima prebačeni zrakoplovom u udaljeni centar za prihvat imigranata u ruralnoj saveznoj državi Louisiana.

Proći će šest dugih mjeseci prije no što će Boris uopće ugledati Mariju ponovno...

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.