Udžbenici u školama i na sveučilištima Islamske republike Pakistan uče da je Pakistan ideološka zemlja stvorena za islam. Posebice je značajna politička izjava osnivača moderne pakistanske države Muhammada Ali Jinne koji je rekao da je Pakistan oslobođen kako bi postao laboratorij islama. Ustavotvorna skupština je definirala islam religijom države, te ga koristi kao ideološki temelj zemlje. Međutim, liberali ukazuju na govor Jinne 11. rujna 1947., na inauguraciji Ustavotvorne skupštine. U tom je govoru Jinna dao određenu ideju odvojenosti države i religije, što je temeljno načelo sekularizma. Nakon objave slobode vjeroispovijesti za sve religije i jednakost svih građana bez obzira na svoju vjeru, Jinna je rekao da se očekuje da hinduisti prestanu biti hinduisti, a muslimani prestaju biti muslimani, ne u vjerskom smislu osobne vjere pojedinca, već u političkom smislu kao građani države.
Muslimanski filozof Allama Muhammad Iqbal je prvi dao ideju o stvaranju muslimanske države u Južnoj Aziji tijekom svog obraćanja Muslimanskoj Ligi u Allahabadu 1930. Njegov prijedlog je bio da se četiri provincije - Punjab, Sindh, Balučistan i Sjeverozapadna krajina - spoje u Pakistan. U pismu koje je Iqbal poslao Jinni 1937., ovaj učenjak piše da je dugo i pažljivo proučio islamski zakon, te došao do zaključka da, ako bi se zakon pravilno razumio i aplicirao, pravo na pravilan islamski život bi bio osiguran.
No, postavljanje i razvoj šerijata je nemoguć bez slobodne muslimanske zemlje, te ga je stoga Iqbal pozvao na što bržu aktivnost za stvaranjem takve muslimanske države. Stoga oni koji smatraju da je Jinna htio islamski Pakistan, temelje svoj argument na njegovim riječima kako je Pakistan među glavnim islamskim državama i peta najveća muslimanska država na svijetu. U tom govoru je Jinna rekao da se ustav mora tek načiniti unutar Ustavotvorne skupštine, ali da je siguran kako taj ustav mora biti demokratski i obuhvatiti osnovna načela islama.
Zašto je ovaj govor Jinne toliko važan i zašto se raspravlja o prirodi pakistanske države? Pakistan predstavlja važan čimbenik azijske politike, kako prema svom neprijatelju Indiji, tako i spram šireg muslimanskog svijeta, a osobito u odnosu na ideološki utjecaj Saudijske Arabije i političko-ideološku potporu Islamabada talibanskim pokretima.
U povijesti Pakistana, liberalno-religijske kontroverze nisu bile uvijek glavna tema nacionalnih rasprava. One su se pojavile tek u dobu islamizacije za vrijeme vlasti generala Zije ul-Haqa. Brojni zakoni, uključujući zakon o blasfemiji, zakon protiv konzumacije alkohola, bankarskom sustavu, oporezivanju zekata, osnivanju Federalnog šerijatskog zakona i Šerijatskog prizivnog suda pri Vrhovnom sudu, te ostale odredbe, postali su čvrsti sastavni dio pakistanskog zakonodavstva i dovelo do pitanja prirodu države.
Ova su pitanja prouzročila veliku zabrinutost nemuslimanskih državljana, kao i liberala. Zakon o blasfemiji je oštro kritiziran, a mnogi pravni stručnjaci smatraju da je teško zloupotrebljen otkako je izglasan u osamdesetima. Neki od poznatih protivnika ovog zakona, kao što je guverner Punjaba Salman Taseer i federalni ministar za manjinska pitanja Shahbaz Bhati, ubijeni su 2011. Obojica su zagovarali slobodu i reformu pakistanskog zakona o blasfemiji, koji naglašava smrtnu kaznu za sve koji vrijeđaju islam.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
