Dijalog među civilizacijama postao je sve više spominjani koncept političke potrebe razvoja mirnijeg, multikulturalnog i pravednog svjetskog poretka. Interkulturalni i intervjerski dijalozi postali su djelom javnih inicijativa i međunarodnih sastanaka, te tema proučavanja politologa u sferi međunarodnih odnosa i političke teorije. Iranski koncept Dijaloga bio je poznata politika predsjednika Hatamija, ali se vraća s najavom novog stalnog predstavnika Irana pri UN-u. No, da li će se Dijalog ponovno naći u problemima kakve je susreo prvi puta?
Kad je Mohamad Hatami postao novim reformističkim predsjednikom Islamske republike Iran 1997., mnogi su se nadali velikim promjenama u zemlji, od gospodarskog poleta do probijanja međunarodne izolacije. Nekako se čini da je Hatami ostao voljen izvan zemlje, ali napušten u Iranu. Njegovi birači su se razočarali u nedostatku reformi, ali je svijet ostao pozitivno orijentiran prema njegovoj vladavini. Dobar dio tog pozitivnog osjećaja vezan je uz ideju Dijaloga među civilizacijama. Hatami, koji je obrazovan kao filozof, shvatio je potrebu povezivanja sa svijetom uslijed globalizacije koja je iznimno povezala ljude u cijelome svijetu, ali koja nije razrješila međukulturalne sukobe, nesuglasice i razlike. Razmišljajući kako najbolje pristupiti toj temi, Hatami je započeo s diskursom Dijaloga među civilizacijama, kao određen odgovor Huntingtonovoj tezi o sukobu civilizacija.
Hatami je smatrao da je učinkovitost takvog dijaloga vezana uz razumijevanje ključnih koncepata i odnosa a pri tome valja razumijeti odnos između dijaloga i znanja. Znanje je proizvod dijaloga i razmjene govora i slušanja. Ako se tome doda i viđenje, tada oni čine najvažnije fizičke, mentalne i duhovne djelatnosti ljudskih bića. Taj doživljaj vida jača viđenje samoga sebe ali i svijeta. Hatami je načelo dijaloga temeljio na tim definicijama istine, te naglasio da je u učinkovitom dijalogu među civilizacijama slušanje jednako važno kao i pričanje.
Iran je time pokazao međunarodnoj zajednici da je odlučio razbiti međunarodnu izolaciju i preuzeti važniju ulogu u regionalnim i globalnim pitanjima. Iranska sveučilišta objeručke su prihvatila predsjednikovu inicijativu, a kulturna diplomacija krenula je diljem svijeta u značajnu djelatnost širenja ove ideje. Kao rezultat, Hatami je dobio veliko priznanje time što je Opća skupština Ujedinjenih naroda u posebnoj rezoluciji proglasila 2001. Godinom Dijaloga među civilizacijama.
Hatami je dobro uočio da bi jačanjem globalnih političkih, ekonomskih, društvenih i kulturnih odnosa mogao promijeniti glavni tijek medijske komunikacije u svijetu i viđenje Irana. Hatami je odmah po dolasku na vlast krenuo tim smjerom. U Teheranu je održao sastanak Organizacije islamske konferencije, čime je razbio regionalnu i međunarodnu izolaciju i pomogao poboljšanju odnosa s arapskim svijetom. Na tom susretu Hatami je dao poznati intervju CNN-ovoj zvijezdi Christiane Amanpour, pri čemu je pozvao na američko-iransku kulturnu razmjenu znanstvenika, umjetnika, sportaša i turista. Izrazio je svoje poštovanje američke političke tradicije i osudio terorizam. Ovaj mali iranski proboj u međunarodnu arenu izazvao je divljenje i poštovanje, posebno među europskim zemljama, a Hatamija su primili papa, europske okrunjene glave i mnogi političari. Kao kruna diplomacije, 2001. Iran i Saudijska Arabija potpisali su povijesni sigurnosni savez za borbu protiv kriminala, terorizma, pranja novca i nadgledanja granica i teritorijalnih voda. Hatami je započeo i razgovore s Kinom, što će se kasnije pokazati ključnim gospodarskim činom. Tome je slijedila i posjeta Rusiji te daljnje jačanje odnosa sa zemljama Središnje Azije.
Unatoč početnim ohrabrujućim potezima, i reakciji svijeta, Hatamijeva ideja nije zaživjela u punini. Ponajprije je to velika pogreška SAD-a. Nakon terorističkog udara na New York, Iran je ponudio pomoć u borbi protiv terorizma. Ta je pomoć bila ključna za oslobađanje Afganistana od talibanskog režima, a iranska je uloga na terenu, uključujući obavještajne podatke i potpora Sjevernom savezu zapadnim saveznicima omogućila da uđu pobjedonosno u Kabul. Kasnije je iranska strana u potpunosti iznevjerena u Afganistanu, a još više u Iraku. Time je Washington napravio golemu pogrešku, jer je otuđio jedinu stabilnu zemlju u bliskoistočnom okruženju. Američka je diplomacija, međutim, odlučila umjesto distanciranih odnosa krenuti u optužbe, stavljaju Iran u krug „Osovine zla“.
Dijalog među civilizacijama tako je ostao na nepolitičkim granama. Ipak, poruka je bila prihvaćena u svijetu, te je počela graditi pozitivan imidž Irana. No, iranski problemi sa Zapadom, posebice iranski nuklearni program, suzbijanje američke hegemonije na Bliskom istoku, potpora Hamasu i Hezbolahu, odnosi s arapskim rivalima pod američkom zaštitom, nisu se uspjeli rješavati kroz prizmu dijaloga. Možda je Hatami upravo tu učinio previd, jer je jasno da dijalog ne može rješavati ozbiljne svakodnevne međunarodne političke trzavice.
Dijalog među civilizacijama nije postavio ni jasne ciljeve: da li je projekt bio političke ili filozofske prirode, da li je imao neki konkretan politički cilj? Da li je unutar toga cilj bio približavanje Irana i zapadnih zemalja, a posebice SAD-a? Strogo politički gledano, ako je Dijalog bio politička taktika, onda je pao. Američki i iranski konzervativci nikako nisu bili skloni približavanju.
Filozofski gledano, Dijalog je također tek zagrabio površinu. Od velikog susreta akademskih odličnika, nevladinih organizacija, ministarstava kulture i umjetnika nije se došlo do izrade novih ideja već samo slaba metodološka orijentacija prema kulturnim posebnostima.
Dijalog je dan na razinu UN-a, čime je istaknuta međunarodna povezanost – ali, politike provode države, a ne UN. Kao takav, Dijalog je u osnovi bio iranski, i najviše se nudila iranska vizija svijeta. Čak i ako se Dijalog uzme kao kategorija odnosa islamske i zapadne civilizacije, iranski je doprinos ovdje primarno šijitski, te time Dijalog dolazi u sukob sa sunitskom većinom, i posebice arabijskim kraljevinama koje nude svoju viziju islamske civilizacije. Najzad, zaoštravanje odnosa u svijetu i rastuća islamofobija pokazuje da je Huntingtonova teza, barem kratkoročno, odnijela pobjedu u raspravi.
Iako je program Dijaloga ostao, za vrijeme predsjednikovanja Mahmuda Ahmadinežada nije bio smjernica rada vanjske politike. Dijalog je nekako ostao ostavštinom Hatamija, koji je potom napravio i fondaciju pod istim imenom, sa sjedištem u Ženevi.
Izbornom pobjedom Hasana Rohanija dolazi ponovno do oživljavanja dijaloga, ali nekako uslijed slučajnosti. Naime, novi iranski veleposlanik pri UN-u Hamid Abutalebi nije mogao više od pola godine preuzeti svoju poziciju jer mu je američko ministarstvo vanjskih poslova odbilo izdati diplomatsku vizu. Razlog tome bilo je učešće Abutalebija u studentskom upadu i talačkoj krizi američkih diplomata u Teheranu. Nakon više od šest mjeseci, Rohanijeva vlada odlučila je zamijeniti Abutalebija s novim kandidatom. Prihvaćen veleposlanik Golamali Hošru imenovan je na dužnost 31.siječnja ove godine. Izbor veleposlanika je vrlo važan za Iran jer se radi o mjestima koja formiraju određenu skupinu diplomata s višim statusom. U Iranu ih nazivaju „NewYorkerha“ ili u prijevodu Njujorčani. Među njima su poznati političari: ministar vanjskih poslova Mohamad Džavad Zarif, zamjenik ministra vanjskih poslova i pregovarač u nuklearnoim pregovorima Madži Taht-Ravanči, vođa Stranke reformističkog glasa Iranaca Sadeg Harazi, zamjenik ministra nafte i pregovarač u nuklearnim pregovorima Amir-Hosein Zamaninia, i drugi. Hošru je među njima, jer je i prije bio članom UN-ove Misije. Njujorčani većinom dolaze iz reformističkih snaga, te iz raznih vanjskopolitičkih instituta koji su vezani uz Rohanija. Među njima se bira pozicija stalnog predstavnika pri UN-u, koje je za Irance vrlo značajno.
Naime, Iran nema svog predstavništva u SAD-u. Iranske interese djelomično zastupa veleposlanstvo Pakistana, čiji je odjel za Iran ispunjen američkim državljanima iranskog porijekla, a ne diplomatima. Tako je iransko predstavništvo u UN-u najutjecajniji izvor iranske politike u svijetu. Abutalebi je bio izbor i Rohanija i Vrhovnog vođe za čelnika tog izvora, a da je Rohani osobno bio vrlo zainteresiran da Abutalebi preuzme tu ulogu pokazuje i da ga je postavio za političkog savjetnika.
S druge strane, pretpostavlja se da je Hošru izbor Ministarstva vanjskih poslova i da je blizak sa Zarifom. Hošru je bio savjetnik predsjedniku Hatamiju, a bliskost sa Zarifom omogućio mu je povratak u vanjsku politiku, u kojoj je radio više od 25 godina. Unutar postojećih obiteljskih veza, Hošruov sin je zet Rohanijevog brata, ali unatoč tome Hošru je više blizak reformističkoj skupini Hatami-Harazi-Zarif. U tome je borba između reformista i centrističkih umjerenja personificirana u Haraziju i Rohaniju. Harazi, koji je obiteljski vezan i s Hatamijem i s Vrhovnim vođom, nije podupirao Rohanija u predsjedničkim izborima, već je svoju potporu dao teheranskom gradonačelniku Mohamedu Bageru Kalibafu. Sve to daje naslutiti da će Hošruov mandat podsjećati više na Hatamijev smjer nego na Rohanijev.
Hošru je od 2001.izravno povezan s Dijalogom među civilizacijama. Otkad je završio Hatamijev mandat, Hošru je surađivao na raznim projektima vezanim uz Dijalog, putovao je širom svijeta ukazujući na značaj Dijaloga za politički i društveni razvoj. Hošru je nakon biranja na mjesto stalnog predstavnika najavio povratak ideji Dijaloga, za koju smatra da je sada posebno potrebna, uslijed sve većeg nerazumijevanja Zapada i islamskoga svijeta, ali i nesuglasica i sukoba unutar islamskih zemalja, posebice na Bliskom istoku. Hošru slijedi osnovni put Dijaloga – sposobnost i važnost slušanja i razumijevanja Drugoga, kako bi se mogao stvoriti most između različitih identiteta. U globaliziranom svijetu, Hošru ne želi vidjeti jedinstvene poglede, identitete ili religije. Dijalog je ovdje način kako razumijeti drugoga. Kao pobornik i jedan od vodećih ideologa Dijaloga, Hošru vjeruje kako većina sukoba u svijetu počiva na nedostatku razumijevanja i pogrešnim uvidima, umjesto na uvjerenju da naša sreća, sigurnost i sloboda ovise o sreći, sigurnosti i slobodi drugoga. U dijalogu pronalaze se sličnosti, koje se uzimaju kao početna točka suradnje, ali sa čvrstim stavom da se sugovornici ne odmiču od svojih kulturnih različitosti, već da ih obogaćuju.
Hošru smatra da je posebno važan dijalog na Bliskom istoku gdje ga ima najmanje, i to unutar muslimanskih etničkih skupina za koje kaže da su razjedinjene unatoč tome što ispovijedaju vjeru u istog Boga i istu Knjigu. Zagovara rano obrazovanje prema Dijalogu, te povećanje djelovanje kroz razmjenu mladih, vjerskih vođa i onih koji posjeduju duhovni autoritet u društvu. Time se nada razvoju demokracije, ljudskih prava i vladavine zakona. Dijalog se uzima kao instrument kojim se može ukazati na ciljana djelovanja kojima se postižu ova prava.
Hošru prepoznaje dijalog kao proces koji započinje u ranim godinama života, do kraja života, kroz poštivanje drugih, razumijevanju različitosti, shvaćanje svojih interesa kroz interese drugih. Time Hošru želi reći kako se radi o trajnom procesu koji je kroz Dijalog među civilizacijama tek započeo u smislu izrade politika. Jedan vid toga jest i preporuka predsjednika Rohanija UN-u da se pokrene projekt „Svijet protiv nasilja i ekstremizma“, jer ekstremizam donosi nasilje i bijedu regiji Bliskog istoka. Kao rezultat, iranski pobornici Dijaloga postali su već viđeniji u centrima, istraživačkim institutima, na fakultetima i u međunarodnim organizacijama. Na neki način, Iran nastoji prikazati da je projekt građanskog društva moguć izvan dvije temeljne prepostavke realnog globalnog razvoja: da globalni kapitalizam nema ekonomsku i ideološku alternativu koja bi mogla ugroziti njegov hegemonski status, te da kapitalom i resursima siromašne zemlje nisu sposobne biti ekonomski i socijalno samoodržive, već da moraju bii integrirane na nejednakim i hijerarhijskim osnovama.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
