Parlamentarni izbori u Iranu, na kojima je pobjedio Hasan Rohani, intenziviranje pregovora sa Zapadom, te konačni dogovor oko nuklearnog pitanja, izazvali su mnogo muke izraelskim političarima. Fanatični cionisti ne mogu podnijeti da države poput Libanona i Irana imaju šijitsku sastavnicu koja ocrtava demokratski pluralizam. Takav pluralizam u društvu je trijumf za te zemlje, ali ujedno i noćna mora za Izrael koji želi složiti cijelu regiju a s njom i cijeli svijet, u skladu sa svojim fanatičnim slikama. Takav cionizam će žrtvovati sam Izrael, jer će cionizam pobijediti sam sebe iz razloga što je arogantan, prkosit i ne brine za osnovno ljudsko dostojanstvo.
Izrael tvrdi da je jedina demokracija Bliskog istoka, ali je svima postalo jasno da se radi o luđačkoj šali izraelskog premijera Benjamina Netanyahua. Osim Irana, i parlamentarni izbori 2009. u Libanonu su pokazali da je pitanje demokracije važno svima, te da ju je moguće ostvariti čak i u razjedinjenim zemljama. Kada je Hezbolah postao sastavni dio demokracije, Izraelci su postali bijesni, jer se njihova apartheidska država počela jasno ocrtavati na svjetskom horizontu. Propagandna mašinerija Izraela bila je dostatna da se osobe poput iranskog predsjednika Mahmuda Ahmadinežada proglase diktatorom Irana, temeljeno na modelu orijentalnog despota. Ništa nije manje istinitije, što je pokazala i Zelena revolucija. Izrael je jednostavno ogrezao u iranofobiju, fiksaciju s Iranom što postiže potpuno patološke proporcije i stvara samoprijetvornu histeriju na kojoj se hrani.
Međutim, Iran je životno i neumorno društvo koje se bori protiv svih ograničenja kako bi se čula iranska volja i prava. Nacija je to koja može uzeti stvar u svoje ruke, ne koja pluta na površini nezainteresiranosti. A Izrael, koji govori o demokraciji, je režim koji stvara slobodu - ali samo za Židove. Jeruzalem nije ništa manje tiranski raspoložen od bilo koje druge zemlje na Bliskom istoku. To je režim vojnih časnika i nezakonitih naseljenika, koje Izraelci biraju iz izbora u izbore, zadojeni islamofobijom i iranofobijom na kojoj su stasali tijekom većeg dijela svog modernog postojanja. Kad se okupe prosvjednici u bliskoistočnim zemljama, policija ih rastjeruje vodenim topovima, suzavcima i puškama. Što Izrael radi? Posve isto.
Izrael se pokušava opravdati da štiti Izrael i Židove diljem Bliskog istoka. Pri tome spremno zaboravlja da je najrazvijenija, najveća i jedna od najstarijih židovskih zajednica na Bliskom istoku upravo u Iranu. U izraelskom diskurzu postoji jedan veliki problem. Ako je Iran doista ogromna prijetnja Izraelu, i ako je iranski režim zapravo preslika Hitlerovog, kako to da 25 tisuća Židova živi mirno u Izraelu, ima parlamentarnu prisutnost i sva prava zasebne vjerske zajednice?
Danas je poznato da je izjava Ahmadinežada o "brisanju Izraela sa zemljovida" krivo preveden citat. Tadašnji iranski predsjednik je zapravo citirao pokojnog ajatolaha Ruholaha Homeinija koji je Palestincima poručio da će "cionistički režim u Jeruzalemu nestati sa stranica povijesti". Dakle, niti je spomenuto brisanje Izraela, niti je korištena riječ zemljovida. Nigdje se u iranskim izjavama ne može naći prijetnja usmjerena Židovima ili čak postojanju samog Izraela kao države. Jedino neprijateljsko usmjerenje je prema cionizmu i cionističkim vladama Izraela. Službeno, Iran ne priznaje izraelsku vladu, ali nema ništa protiv da postoji izraelska država koja bi omogućila da Palestinci legitimno ostvare svoju državnost.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
