Islamska republika Iran obilježava 11. veljače (22. Bahman po iranskom kalendaru) svoj Dan revolucije. Obljetnica je to Islamske revolucije 1979, glavne prekretnice na Bliskom istoku 20.stoljeća. Danas je Iran znatno drugačiji od onog Irana 1979. Država ima nategnute odnose s većinom zapadnog svijeta, te posebno sa Saudijskom Arabijom i Izraelom. Iran ima jedan od najsloženijih političkih sustava u modernoj povijesti, koji kombinira predstavničku demokraciju s poluteokratskom vladavinom. Mnogi su smatrali da će se sustav zvan Islamska republika urušiti nekoliko godina nakon osnivanja ili barem kao posljedica rata s Irakom. No, iranski sustav je preživio i institucionalizirao se. Danas većina stanovništva ne poznaje uređenje osim islamske republike. Njihova potpora za uređenje, međutim, nije toliko vezana uz političke težnje i identitet koliko za socijalni populizam i islamsku socijalnu pravdu.
Islamska tradicija naglašava potrebu socijalne skrbi. Prema jednom hadisu osobno spasenje vezano je za pomaganje drugima, jer "ako ćeš biti milosrdan prema ljudima na Zemlji, Bog će biti milostiv prema tebi". Osnivač Islamske republike i njezin prvi Vrhovni vođa ajatolah Ruholah Homeini u svojoj je političkoj oporuci naglasio da je "apsurdno reći kako se socijalna pravda, onakva kakva se prakticirala od početka stvaranja, i borba protiv kriminala i nasilja, koje se treba izbjegavati, ne mogu postizati u vrijeme atoma. Tvrdnja da je islam protiv modernih inovacija je idiotska optužba. Ako inovacije i novi prinosi civilizacije znače invencije, nova znanstvena otkrića, i industrijski napredak, onda treba znati da se ni islam niti jedna druga monoteistička religija nikada nisu protivili takvim stvarima. Naprotiv, islam i Sveti Kur'an njeguju empatički znanstveni i industrijski razvoj." Mnogi su pokušali smjestiti islamsku republiku u odnosu na komunizam i kapitalizam, zbog čega je došla i krilatica "Ni istok, ni zapad, samo Islamska republika". Moderni teoretičar islama Fazlur Rahman naglašava da je temelj Islamske republike doista u Kur'anu, odnosno u važnosti socioekonomske pravde i ljudskog egalitarizma. Ponekad Islamska republika liči na korporativnu državu, u smislu populističke strategije koja pomiruje klasne razlike i stvara cjelovitu naciju tim putem. Doista, kad se ove činjenice svedu na jedno, Islamska republika negira i marksizam i kapitalizam, već traži treći put političkog razvoja. Ipak, nemoguće je ne uvidjeti utjecaj lijevih političkih ideja, posebno stoga što je traženo republikanstvo temeljeno u djelima Alija Šarijatija, Ale Ahmada i drugih teoretičara koji su svoj političko-filozofski put započeli u komunističkim partijama. Jedina je razlika u tome što izvor ekonomskog egalitarizma leži u vjerskoj praksi, u Kur'anu i suni, te ostalim islamskim izvorima koji naglašavaju socijalnu pravdu i postavljaju pitanja problema u društvu s velikim jazovima u bogatstvu i blagostanju. Takav ekonomski egalitarizam postavljen je u osnove države odnosno u ustav Islamske republike.
Tolika osjetljivost na pitanje socijalne jednakosti i pravde proizlazi iz iskustva Iranaca pod Pahlavijevim režimom. Mlađi šah Pahlavi, u želji da stvori modernu industrijsku silu, upotrijebio je zapadni način industrijalizacije i društvene modernizacije. Isprva uspješan, model se urušio, a narodne mase su se pokrenule protiv katastrofalnih šahovih politika. Islamska je republika uzela šahov model kao odličan primjer neuspjeha i započeo je put prema nezavisnom i ekonomski samoodrživom društvu koje se temelji na načelima i zakonima islama. Međutim, taj je model bio snažno vezan uz populizam koji je kombinirao radikalan govor antiimperijalizma i egalitarizma. Takav pristup ostvario je demografski i socioekonomski rast, kojeg je posebno poticala islamska klerikalna elita. Kao rezultat, nastao je sustav socijalnog populizma i islamske ekonomske tradicije, koja se temelji na moralnom poduzetništvu. Naime, u islamu nije dopušteno obogaćivati se ilegalnim načinima i otimanjem od drugih. Uz to, obogaćivanje samo nije moralno; bogatstvo mora samo biti instrument a ne cilj sam po sebi.
Politički ciljevi za ostvarivanje potpore temeljili su se na mobiliziranju potpore organiziranog rada i donjeg srednjeg sloja, kao i domaćem tržištu orijentiranih tvrtki, te na političkoj izolaciji ruralnih oligarhija, stranih korporacija i velikih industrijskih elita. Islamska je republika proširila utjecaj javnog sektora i državnih institucija. Provedena je špekulativna komodifikacija urbanog zemljišta, a kroz etatizaciju ekonomije država je izravno ulagala u proizvodnju i distribuciju osnovnih potrošnih dobara što je vodilo do državi bliskih proizvođača koji su akumulirali bogatstvo političkim vezama.
Ekonomski sustav Irana podijeljen je u tri glavna sektora: javni, kooperativni i privatni. Javni se sektor sastoji od velikih industrija, vanjske trgovine, velikih rudnika, bankarstva, osiguranja, energije, brana i velikih sustava navodnjavanja, medija, pošte, telekomunikacija, prometa. Kooperativni sektor uključuje kooperativnu proizvodnju i distribuciju tvrtki i institucija koje su osnovane na temelju islamskih načela u gradovima i selima. Privatni sektor se odnosi na poljoprivredu, stočarstvo, malu industriju, trgovinu i usluge, koji često djeluju kao dodatak ekonomskim aktivnostima u ostalim sektorima. Javni se sektor više nego udvostručio nakon Islamske revolucije, a ljudi su se zapošljavali u ministarstvima, jedinicama lokalne uprave, vladinim organizacijama i birokracijama, te vrlo važno i u novim islamskim revolucionarnim organizacijama. Kako je država preuzimala veću ulogu u gospodarstvu, ekonomska je održivost sve više ovisila o njoj.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
