Iran je jedna od zemalja s najgorim pokazateljima zagađenja zraka. Posljedica je to nedostatka napora da se ovaj naftni i plinski div orijentira prema novijoj, zelenijoj tehnologiji. Ali, sada se to mijenja. Zagađenja i nepogode povezane s time izazvale su okolišnu, ali i društvenu opasnost. Pojedini dijelovi zemlje iskazuju oštro nezadovoljstvo nebrigom za okoliš. Znanstveno Iran kroči divovskim koracima naprijed, te je unatoč međunarodnim sankcijama, koje uključuju i uvoz tehnologije sa Zapada, razvio mogućnost istraživanja i razvoja u svojim tehnološkim parkovima. Nedavni posjet ministrice Vesne Pusić upravo je bio vezan uz mogućnost podijele iskustava Hrvatske (možda i EU) i Irana oko ovog pitanja.
Ministrica Pusić posjetila je iransku potpredsjednicu za zaštitu okoliša Masume Ebtekar, koja je tom prilikom istaknula svoje znanje o strogim zakonima za zaštitu okoliša, te izrazila nadu da će se ostvariti bolji standardi zaštite okoliša, posebno kod pitanja velikog broja vozila i njihovih ispušnih plinova, kao i zbog rastuće industrije, prije svega one fosilnih goriva. To Iranu stvara i velike zdravstvene probleme, te povećani pritisak na ekonomiku zdravstva. Vrlo brzo nakon toga, iranski potpredsjednik za znanost i tehnologiju Sorena Satari objavio je da će Iran ove godine početi koristiti biogoriva, što je prvi puta u iranskoj povijesti da se kreće u realizaciju ovakve ideje.
Inicijativa će se prvo isprobati u pilot projektu i uključiti će miješanje bioetanola i biodizela s običnim gorivom u autobusima, minibusecima i odabranim automobilim u iranskim zonama slobodne trgovine. Time bi se vidjelo da li je projekt izvodljiv, ali krajnji je cilj potpuno uvođenje nacionalnih mjera upotrebe biogoriva u bliskoj budućnosti. Potpredsjedništvo se nada da će gorivom koje ima vrlo male emisije ugljičnog dioksida pomoći iranskim gradovima koji pate od ozbiljnog zagađenja zraka.
Proizvodnja bioetanola i biodizela u Iranu je ograničena na akademska istraživanja, iako zemlja ima velik potencijal za bioenergiju. Unatoč sankcijama i političko-ekonomskim poteškoćama povezanim s njima, Iran ima vrlo razvijenu energetsku dinamiku. Cilj je Irana da postane tehnološki i ekonomski predvodnik regije. No, svi ti planovi vezani su uz želju zapadnih zemalja da iste te projekte onemogući sankcijama. Dodatan je problem i unutarnji sustav subvencija, odnosno oblik socijalnog populizma koji ponešto čuva i narodno povjerenje i podršku Islamskoj republici. Kako subvencije nisu održivi način gospodarenja, krajem 2010. Iran je krenuo u reformu subvencija, pri čemu bi se cijene energije podigla na 90 posto cijene regionalnog goriva, što bi omogućilo veću konkurenciju iranske industrije.
Upravo je s porastom urbanizacije, visokim energetskim troškovima i željom za vodećim mjestom na Bliskom istoku otvoren put prema modernim rješenjima za zaštitu okoliša, poput obnovljive energije, energetske učinkovitosti, upravljanja otpadom i recikliranjem. Geografski je Iran vrlo pogodan za alternativne izvore energije. Prosjek od 280 sunčanih dana daje Iranu veliki potencijal za proizvodnju solarne energije, a na to dolazi i potencijal vjetra na širokoj iranskoj visoravni, što je uostalom i tradicionalni način hlađenja iranskih starih kuća (putem sustava koji se zove badgir, hvatači vjetra). Ipak, energija iz obnovljivih izvora čini manje od jednog postotka cjelokupne energetske potražnje zemlje. Prema petogodišnjem planu Vlade, do ožujka 2016.to bi se trebalo povećati na 1,5 posto, s tendencijom rasta. Problem je što su sankcije usporile strana ulaganja i razvoj obnovljive energije.
Ulaganja u Iran su visoko rizična, ali i visoko profitabilna. Tržište se razvija unatoč sankcijama i unutarnjim i vanjskim nedoumicama. U sektoru obnovljive energije, iransko je tržište gladno napredne zapadne tehnologije, ali ima i potencijal razvoja lokalnih rješenja zbog specifične geografije, socioekonomskim i kulturalnih datosti.
Jedna od zemljopisnih pogodnosti jest i što raznolik iranski zemljovid i klima mogu biti odlični za kultiviranje različitih usjeva koji potencijalno mogu proizvesti 721 milijun biodizela godišnje. Međutim, upravo zbog klimatskih promjena i snažnih suša koje pogađaju Iran posljednje desetljeće, svaki oblik poljoprivrede iznimno se cijeni i neće se diverzificirati za proizvodnju energije. Puno veću praktičnu vrijednost ima 18 milijuna tona poljoprivrednog otpada koliko zemlja proizvode na godišnjoj razini. Od toga se može dobiti oko pet milijardi litara bioetanola.
Iran godišnje potroši oko 1,5 milijuna tona biljnog ulja za kuhanje, a 30 posto toga se smatra otpadom i može se upotrijebiti za proizvodnju tekućeg biogoriva. Od 2012. Iran je u sastavu Razvojnog programa UN-a (UNDP) koji sponzorira projekte usmjerene prema upotrebi otpadnog ulja. Popis mogućnosti proteže se i dalje. Mikroalge mogu opsežno poslužiti za bioenergiju. Iran leži na dvije obale: Kaspijsko jezero (more) i Perzijski zaljev, a oba područja ima veliku prirodnu sposobnost kultivacije alga. U unutrašnjosti se nalaze mnogobrojna slana jezera, posebice u provincijama Fars, Zapadni Azerbajdžan i Kom. Da bi se ovaj potencijal iskoristio do kraja, Iran je otvorio prvu bliskoistočnu biorafineriju za mikroalge na južnom otoku Kešm. Na tisuću hektara površine, ova biorafinerija u potpunosti je posvećena razvoju tehnologije na bazi alga, a u projektu sudjeluju neki od najvećih akademskih i poljoprivrednih institucija zemlje.
Ovi veliki potencijali, međutim, ostaju na niskim granam ostvarenja. Uz problematiku sankcija, ali i akademskih neodumica, ogromne rezerve nafte i prirodnog plina dodatno obeshrabruju potrebu za alternativnim energetskim izvorima. Proteklih godina iranski je proračun počeo iznimno dobro zarađivati na fosilnim gorivima. Cijene goriva za građanstvo je iznimno niska, pa čak i najava ukidanja subvencija ne plaši građane. Uostalom, fosilna goriva jednostavno proizvode dobit.
Biogoriva uz to zahtijevaju veliki kapital i ulaganja, te je to moguće ostvariti samo ako vlast daje punu potporu implementaciji takvog izvora energije alociranjem subvencija, financiranjem istraživanja i razvoja, i stvaranje održive cijene. Imajući u vidu gomilu drugih područja gdje vlada može započeti kapitalne projekte, teško je za povjerovati da će se ovi koraci raditi planski samo zbog ekološke osviještenosti.
Ali, gledano srednjoročno, vlada bi mogla upasti u goleme probleme ako ne počne pripremati diverzifikaciju izvora energije. Iransko stanovništvo rapidno raste, kao i njegove energetske potrebe. To troši energetsku bazu zemlje i povećava zdravstvene i okolišne opasnosti. Koliko je to realnost bilo je vidljivo početkom ove godine kada je jedanaest gradova u jugozapadnoj iranskoj provinciji Huzestan moralo zatvoriti javne urede i škole zbog prevelike količine prašine u zraku, što je izazvalo jaku javnu reakciju. Pod nazivom 'Huzestan ne može disati', građani su počeli propitivati regionalne i državne vlasti o dopustivim razinama prašine u zraku, a posebno u glavnom gradu Ahvazu, kao i u Abadanu i Horamšahru. Ova nepogoda ukazala je i na to da je Ahvaz službeno 2011. proglašen grad s najzagađenijim zrakom na svijetu. Uz njega se nalaze i gradovi Sanandadž i Kermanšah. U rijetkom izrazu nezadovoljstva, građani Ahvaza izašli su na ulice i upozorili na teško stanje zdravlja u gradu.
Ahvaz i Abadan dva su središta naftnih rafinerija u Iranu. Nalaze se na području gdje je bjesnio Iransko-irački rat, na obalama Perzijskog zaljeva i tik uz Šat al-Arab, veliku iračku deltu (sada u procesu obnove nakon što je Sadam Husein isušio močvare kako bi mogao kontrolirati šijitsko stanovništvo u delti) koju čine legendarne mezopotamske rijeke Eufrat i Tigris. Međutim, implementacija tehnologije koja može zaustaviti propadanje kvalitete okoliša, zdravstveno blagostanje ljudi i, napokon, spriječiti da ljudi polako umiru od zagađenja, postala je politička kategorija ucjene.
Međunarodne sankcije protiv Irana uključuju i za zdrav život potrebne projekte. Projekt globalnih okolišnih mogućnosti (GEF) višegodišnji je projekt koji uključuje jačanje iranskih kapaciteta da provjeravaju kakvoću okoliša i podržavaju bioraznolikost. Projekt je vrijedan više od 7,6 milijuna dolara, ali na ljeto prošle godine Obamina administracija zaustavila je projekt koji se izvodi u suradnji iranskih i američkih znanstvenika. Naime, glavni donator fonda su SAD, a SAD ne smiju niti na bilo koji način financirati Iran. Prema kuloarima u Washingtonu, velik dio tih projekata bi bez problema bio dopušten, da se ne zaustavljaju u američkom Kongresu.
No, Iran je naučio živjeti sa sankcijama i unatoč njima postao snažna znanstvena sila. Prema statistikama vodećih svjetskih znanstvenih izdavača, poput Thomsona Reutersa i Scopusa, Iran je 2013. stajao na 20. mjestu na svijetu po znanstvenoj produkciji, odnosno prema parametrima koji se određuju po proizvodnji znanstvenih časopisa, kvaliteti i kvantiteti dokumenata, broju patenata, industrijskih planova, partnerstava s inozemnim sveučilištima i upotrebi tehnologije u domaćim organizacijama. Na području medicine, Iran je na 17. mjestu. Od 2009. Iran neprestano raste u proizvodnji znanosti, te je 11 puta brži u tom rastu od svjetskog prosjeka. Država neprestano ulaže u nova znanstvena područja, prije svega u nanotehnologiju, biotehnologiju, biljnu medicinu, zrakoplovnu i svemirsku tehniku, informacijske znanosti, obnovljivu energiju, te zaštitu vode i utjecaju suše na okoliš. Potpredsjednica Ebtekar je između ostalog i međunarodno poznata znanstvenica koja shvaća da problem zagađenja rješenje pronalazi prvo u dubinskom obrazovanju stanovništva. Iransko društvo je vrlo brzo prešlo iz tradicionalnog agrikulturnog društva u industrijaliziranu naftnu državu. Takva tranzicija nije bila praćena dostatnim resursima za obrazovanje ljudi i stvaranja urbane kulture koja može shvatiti tijek misli vlade. Postojanje mnogobrojnih nevladinih organizacija pomaže tome.
I dok Zapad postavlja barijere, Kinezi i Rusi nastoje što više ponuditi Iranu. Posjet ministrice Pusić, iako vrlo protokolaran, ima u sebi također jednu nit mogućnosti. U suvremenim međunarodnim ekonomskim odnosima više nije važan čimbenik veličina tvrtke, već sofisticiranost proizvoda unutar vrlo uske proizvodne ili uslužne niše. Mogućnost za manje tvrtke iz manjih zemalja koje mogu Iranu ponuditi tehnološka rješenja za razvoj alternativne ili čišće energije su velike. Nažalost, posve je uobičajena priča hrvatske diplomacije da nema stav osim podrške 'ljudskih prava i demokratskih načela', a posebice nema razvijenu trgovačku diplomaciju, što veleposlanstva u konačnici i jesu. Stoga se povezivanje Pusić i Ebtebar može doživjeti kao važno posezanje na vrlo poželjnom tlu, od kojega neće biti ništa.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
