Ronald Reagan je bio iznimno popularan američki predsjednik. Jedan od najpopularnijih u 20. stoljeću. Zbog svojeg šarma i popularnosti 1980. i 1984. s ogromnom većinom pobijedio je na predsjedničkim izborima. Demokrati su Reagana nazivali "teflonskim" predsjednikom jer niti jedna njegova pogreška nije mu naštetila. Međutim, predsjednik nije bio u stanju pretvoriti osobnu popularnost u potporu za dijelove svoje vanjske politike.
Reaganovi vanjskopolitički prioriteti bili su Srednja Amerika i Bliski istok. Oba područja bila su uvučena u hladnoratovska nadmudrivanja Washingtona i Moskve. U Srednjoj Americi izbijale su revolucionarne ljevičarske pobune i bile formirane lijeve vlade koje su prkosile interesima SAD-a, a zagovarale su suradnju sa Sovjetskim Savezom i socijalističkim blokom. Nikaragva, El Salvador, Gvatemala, Grenada bili su u središtu američke pozornosti. Jednako kao i Iran i ostatak Bliskog istoka koji se počeo mijenjati nakon Iranske revolucije i sovjetske intervencije u Afganistanu 1979.
Naime od kraja šezdesetih godina i Vijetnamskog rata, Kongres je počeo otvoreno stupati na scenu i kreirati američku vanjsku politiku što prije nije bio slučaj. Kongres je odbijao predsjednicima odobriti novac za trening i opremu saveznika te slanje američkih trupa u prekomorske avanture. Sa sličnim problemima se suočavao Reagan. Npr. Kongres je donio Bolandove amandmane, tri amandmana između 1982. i 1984. koji su prkosili predsjedniku i zabranjivali vojnu pomoć američke vlade contrasima u Nikaragvi. Zato je Reagan osmislio i proveo seriju programa i akcija koji su zaobilazili namjeru Kongresa iliti otvoreno kršili zakone.
Zakon se zaobilazio na mnogo načina. Predsjednik je tražio donacije od saudijskog kralja Fahda i drugih arapskih moćnika, teksaških naftaša i bogatih američkih udovica desne orijentacije. Reaganovi pomoćnici, uključujući poručnika-pukovnika Olivera Northa iz Nacionalnog sigurnosnog vijeća i Roberta McFarlanea, savjetnika za nacionalnu sigurnost također su tražili donacije. U međuvremenu je CIA u specifičnom kršenju zakona, opskrbljivala contrase s vojnom pomoći, uključujući obavještajne informacije, oružje i opremu. Zakon je također zahtijevao od CIA-e da otkrije kongresnim nadzornim odborima prirodu i razmjere svojih aktivnosti, ali je ravnatelj CIA-e William Casey, možda najjači podržavatelj contrasa unutar administracije, jednostavno ignorirao zakon.
Prema tome podignuta je i opremljena privatna teroristička vojska u Nikaragvi uz potporu Bijele kuće i CIA-e. Cilj te vojske bio je svrgavanje sandinističke vlade. No contrasi nisu uspjeli napraviti pomak. Nisu imali potporu u narodu, nisu kontrolirali gradove niti gradiće. Bili su sastavljeni od bivših časnika Somozine Nacionalne garde i plaćenika. Nisu se mogli okupiti iza jedinstvenog vođe ili programa. Izbjegavali su se suočiti s trupama sandinista na bojnom polju u otvorenoj bitki već su umjesto toga vodili rat protiv seljaka i civila.
Reagan je nastojao nadomjestiti nedostatke contrasa kroz prenapuhanu retoriku. U veljači 1985. nazvao je contrase "našom braćom", i rekao da je Nikaragva postala "komunistička totalitarna država". 1. ožujka iste godine nazvao je contrase "moralno jednakima našim Očevima osnivačima" i inzistirao da "im dugujemo pomoć". No unatoč tome Kongres nije popustio. Zabrana vojne pomoći američke vlade ostala je na snazi. Problemi su se za Reagana dodatno pogoršali kad privatno financiranje contrasa nije bilo dovoljno. Predsjednik se suočio sa slomom contrasa i slomom svoje politike u Srednjoj Americi osim ako nešto uskoro ne bude učinjeno.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
