Ronald Reagan je bio iznimno popularan američki predsjednik. Jedan od najpopularnijih u 20. stoljeću. Zbog svojeg šarma i popularnosti 1980. i 1984. s ogromnom većinom pobijedio je na predsjedničkim izborima. Demokrati su Reagana nazivali "teflonskim" predsjednikom jer niti jedna njegova pogreška nije mu naštetila. Međutim, predsjednik nije bio u stanju pretvoriti osobnu popularnost u potporu za dijelove svoje vanjske politike.
Reaganovi vanjskopolitički prioriteti bili su Srednja Amerika i Bliski istok. Oba područja bila su uvučena u hladnoratovska nadmudrivanja Washingtona i Moskve. U Srednjoj Americi izbijale su revolucionarne ljevičarske pobune i bile formirane lijeve vlade koje su prkosile interesima SAD-a, a zagovarale su suradnju sa Sovjetskim Savezom i socijalističkim blokom. Nikaragva, El Salvador, Gvatemala, Grenada bili su u središtu američke pozornosti. Jednako kao i Iran i ostatak Bliskog istoka koji se počeo mijenjati nakon Iranske revolucije i sovjetske intervencije u Afganistanu 1979.
Naime od kraja šezdesetih godina i Vijetnamskog rata, Kongres je počeo otvoreno stupati na scenu i kreirati američku vanjsku politiku što prije nije bio slučaj. Kongres je odbijao predsjednicima odobriti novac za trening i opremu saveznika te slanje američkih trupa u prekomorske avanture. Sa sličnim problemima se suočavao Reagan. Npr. Kongres je donio Bolandove amandmane, tri amandmana između 1982. i 1984. koji su prkosili predsjedniku i zabranjivali vojnu pomoć američke vlade contrasima u Nikaragvi. Zato je Reagan osmislio i proveo seriju programa i akcija koji su zaobilazili namjeru Kongresa iliti otvoreno kršili zakone.
Zakon se zaobilazio na mnogo načina. Predsjednik je tražio donacije od saudijskog kralja Fahda i drugih arapskih moćnika, teksaških naftaša i bogatih američkih udovica desne orijentacije. Reaganovi pomoćnici, uključujući poručnika-pukovnika Olivera Northa iz Nacionalnog sigurnosnog vijeća i Roberta McFarlanea, savjetnika za nacionalnu sigurnost također su tražili donacije. U međuvremenu je CIA u specifičnom kršenju zakona, opskrbljivala contrase s vojnom pomoći, uključujući obavještajne informacije, oružje i opremu. Zakon je također zahtijevao od CIA-e da otkrije kongresnim nadzornim odborima prirodu i razmjere svojih aktivnosti, ali je ravnatelj CIA-e William Casey, možda najjači podržavatelj contrasa unutar administracije, jednostavno ignorirao zakon.
Prema tome podignuta je i opremljena privatna teroristička vojska u Nikaragvi uz potporu Bijele kuće i CIA-e. Cilj te vojske bio je svrgavanje sandinističke vlade. No contrasi nisu uspjeli napraviti pomak. Nisu imali potporu u narodu, nisu kontrolirali gradove niti gradiće. Bili su sastavljeni od bivših časnika Somozine Nacionalne garde i plaćenika. Nisu se mogli okupiti iza jedinstvenog vođe ili programa. Izbjegavali su se suočiti s trupama sandinista na bojnom polju u otvorenoj bitki već su umjesto toga vodili rat protiv seljaka i civila.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
