U sljedećim mjesecima Bagdad priprema konačnu invaziju na Mosul, posljednji veliki grad koji drži teroristička organizacija Daeš. Time se mnogo toga vraća na početak jer je upravo u Mosulu započeo krvavi pohod tekfirista pod vodstvom tajanstveno odsutnog Abu Bakra al Bagdadija. Sada Iračani očekuju pomoć međunarodne zajednice u velikoj ofenzivi. Nakon pada grada, iračke snage će provesti obuku svojih vojnika za gerilsko ratovanje i potom pokušati slomiti svaki pokušaj pobune protiv iračke uprave.
Kako se približava bitka koja bi morala odlučiti budućnost Iraka kao jedinstvene države, pitanja se postavljaju oko položaja i uloge sunitske arapske zajednice u Iraku. Pokušaj integriranja sunita u iračku političku zajednicu ima svoju simboliku u predsjedniku iračkog parlamenta. Salim al Džaburi je peti sunit na čelu parlamenta nakon pada režima Sadama Huseina. Džaburi pripada Islamskoj stranci, koja se smatra iračkom sastavnicom Muslimanskog bratstva te dolazi iz provincije Dijala koja je po mnogo čemu simbol trenutnog iračkog nejedinstva, jer u njoj dolazi do sukoba između arapskih sunita, šijita te Kurda. Nakon što je naslijedio u srpnju 2014. bivšeg saveznika i sadašnjeg političkog rivala Osamu al Nudžaifija, Džaburi je postao ključnim akterom iračke politike.
Njegovo imenovanje pokušaj je ispravljanja očite političke neravnoteže u Iraku. S jedne strane postoje politike koje vode širenju ekstremizma, pridruživanju terorističkim skupinama, promicanju ekstremističkih slogana i djelovanju protiv države. S druge strane, nedostatak stabilnosti i sigurnosti u izgradnji iračkog društva ujedno vodi manjku povjerenja u državu i pravdu. Iz istog razloga, sunitske političke snage traže snažnu federalnu autonomiju, ali problem u decentralizaciji predstavlja i nejedinstvo sunitskih političkih stranaka.
Međusunitski sukob nakon oslobođenja Mosula također je velika mogućnost pa se već sada promišljaju oblici odnosa među zajednicama, osobito zbog straha od osvete. Država bi morala usporedno s vojnim planom razvijati humanitarni, društveni, upravni i politički plan, onakav kakav bi jamčio obnovu stabilnosti, sigurnosti i državne učinkovitosti.
Na mjestima kao što je Dijala, izbacivanje i likvidacija milicija nije dostatna za stvaranje mira. Sve dok se politički sukobi rješavaju milicijama, središnja vlada u Bagdadu neće imati realan monopol na korištenje sile. Dijala bi mogla postati i primjer suradnje jer se radi o provinciji koja graniči s Iranom. Zbog toga je Džaburi posjetio nedavno Teheran te razgovarao s iranskim dužnosnicima o suradnji upravo na zaustavljanju razvoja milicija u toj provinciji.
Pokušaj stvaranja reformističkog parlamentarnog bloka koji se sastoji od zakonodavaca iz mnogih političkih stranaka s uvjerenjem u nedenominacijsku politiku zasada...
Kako se približava bitka koja bi morala odlučiti budućnost Iraka kao jedinstvene države, pitanja se postavljaju oko položaja i uloge sunitske arapske zajednice u Iraku. Pokušaj integriranja sunita u iračku političku zajednicu ima svoju simboliku u predsjedniku iračkog parlamenta. Salim al Džaburi je peti sunit na čelu parlamenta nakon pada režima Sadama Huseina. Džaburi pripada Islamskoj stranci, koja se smatra iračkom sastavnicom Muslimanskog bratstva te dolazi iz provincije Dijala koja je po mnogo čemu simbol trenutnog iračkog nejedinstva, jer u njoj dolazi do sukoba između arapskih sunita, šijita te Kurda. Nakon što je naslijedio u srpnju 2014. bivšeg saveznika i sadašnjeg političkog rivala Osamu al Nudžaifija, Džaburi je postao ključnim akterom iračke politike.
Njegovo imenovanje pokušaj je ispravljanja očite političke neravnoteže u Iraku. S jedne strane postoje politike koje vode širenju ekstremizma, pridruživanju terorističkim skupinama, promicanju ekstremističkih slogana i djelovanju protiv države. S druge strane, nedostatak stabilnosti i sigurnosti u izgradnji iračkog društva ujedno vodi manjku povjerenja u državu i pravdu. Iz istog razloga, sunitske političke snage traže snažnu federalnu autonomiju, ali problem u decentralizaciji predstavlja i nejedinstvo sunitskih političkih stranaka.
Međusunitski sukob nakon oslobođenja Mosula također je velika mogućnost pa se već sada promišljaju oblici odnosa među zajednicama, osobito zbog straha od osvete. Država bi morala usporedno s vojnim planom razvijati humanitarni, društveni, upravni i politički plan, onakav kakav bi jamčio obnovu stabilnosti, sigurnosti i državne učinkovitosti.
Na mjestima kao što je Dijala, izbacivanje i likvidacija milicija nije dostatna za stvaranje mira. Sve dok se politički sukobi rješavaju milicijama, središnja vlada u Bagdadu neće imati realan monopol na korištenje sile. Dijala bi mogla postati i primjer suradnje jer se radi o provinciji koja graniči s Iranom. Zbog toga je Džaburi posjetio nedavno Teheran te razgovarao s iranskim dužnosnicima o suradnji upravo na zaustavljanju razvoja milicija u toj provinciji.
Pokušaj stvaranja reformističkog parlamentarnog bloka koji se sastoji od zakonodavaca iz mnogih političkih stranaka s uvjerenjem u nedenominacijsku politiku zasada...
