U Iraku svakim danom se smanjuje uspjeh Daeša. Područje koje oni kontroliraju steže se na nekoliko izoliranih područja oko Mosula u sjeverozapadnom dijelu zemlje. Kada će američki predsjednik Barack Obama predati ključeve Bijele kuće svom nasljedniku ili nasljednici u siječnju 2017. većina resursa Daeša biti će pod pitanjem. Ali, to ne čini Irak uspješnom pričom, barem ne onakvom kakvu je zamišljao Obama kada je sjeo na mjesto američkog predsjednika.
Za razliku od 2009., današnji Irak je puno nesigurnije mjesto, a sama država je upitna u svom opstanku. Nova američka vlast će morati naporno i temeljito provoditi diplomaciju koja bi održala Irak na životu. Irački Kurdi teže za nezavisnošću, a nacionalna vlada u Bagdadu muči se s održavanjem kohezije, gospodarske održivosti i lokalnom vladom. Bez iračkog nacionalnog pomirenja, posebice u nemirnim okruzima sa sunitskom arapskom većinom, Irak će ostati u trajnom obliku nesigurnosti i nestabilnosti.
U tome Daeš igra i manju ulogu. Teroristička skupina je izgubila većinu iračkih provincija Dijala i Salahudin, te velike dijelove provincija Anbar i Ninive. Nije u mogućnosti pružati izravnu prijetnju za pet milijuna stanovnika glavnoga grada Bagdada. Uz pomoć stranih vojski, Iračani su prekinuli glavne cestovne poveznice između Daešovih položaja u Siriji i Iraku.
No, nije važno samo osvajanje, već i sposobnost održavanja oslobođenog teritorija. Uprava Daeša je pokazala da ima tu sposobnost, te je čak ubirala porez i ispisivala kazne za nepropisna parkiranja. U borbi koja sve više liči na konvencionalno ratovanje, iračka vojska napokon bilježi pobjede. Ali prijetnja Daeša nije samo fizička kontrola područja. Tisuće boraca neće pobjeći niti će se predati, već će oblikovati novi vid pobunjeništva, baš kao što su napravili njihovi prethodnici iz al-Kaide.
Kad se pogleda povijest američkog utjecaja u Iraku od 2003. do 2011., onda je shvatljivo da postoji jedna zajednička karakteristika svih američkih vlada u kroničnom nerazumijevanju prirode borbe protiv terorizma u slabim arapskim državama. Masovno bombardiranje nije proizvelo željeni učinak, pa samim time vojni aspekt pobjede nad pobunjenicima i teroristima nije toliko važan koliko je to upravljanje i smanjivanje negativnih odraza na stanovništvo.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
