Postoji više razloga zašto je na prostoru vrlo nemirne i u 20. stoljeću katastrofalno razrušene Europe stvorena Europska unija, no jedan od ključnih razloga bio je spriječiti nove sukobe i ratove.
Ako izuzmemo sukobe na Balkanu 90-ih i sukob na istoku Ukrajine, Europa je nakon formiranje Europske unije zaista vrlo mirna, vjerojatno mirnija no ikad ranije.
Krenulo se od pretpostavke da među ujedinjenim zemljama neće biti povoda za ratove i sukobe. Ima smisla, ali kako ujediniti tolike zemlje koje imaju svoje specifične tradicije, povijesti, kulture... Odgovor je - postepeno.
Svim zagovornicima ujedinjene Europe bilo je jasno da se takvo što neće moći stvoriti preko noći. Prvo se 1951. formirala Europska zajednica za ugljen i čelik. Cilj je bio na prostoru zemalja članica (Belgija, Francuska, SR Njemačka, Italija, Luksemburg i Nizozemska) stvoriti jedinstveno tržište za ugljen i čelik.
Nakon toga, 1957. navedene zemlje potpisuju Rimski sporazum kojime je stvorena Europska ekonomska zajednica (EEZ) te je uspostavljena carinska unija.
Klub se širi nakon Ugovora iz Maastrichta 1993. te tada i formalno EEZ postaje Europska unija (EU). Nekoliko godina kasnije ide se velikim korakom naprijed prema još dubljoj integraciji - 1999. stvara se monetarna unija s valutom euro, a u godinama nakon znatan broj europskih zemalja priključuje se Europskoj uniji.
Ideja je tada bila da se krene dalje s integracijom, da Europska unija nakon što je postala trgovinska i monetarna, postane i politička. Drugim riječima, da Europa postane ono što je danas SAD - federacija više zemalja u jednoj velikoj državi, odnosno Sjedinjenje europske države.
Zašto se to nije dogodilo? Bile bi zemlje možda čak i voljne ući u takvu federaciju, kada bi imale koristi od toga. Nažalost po sve zagovornike još većeg europskog ujedinjenja dogodila se velika europska financijska kriza koja je ostavila veliki trag, a posljedice se snažno osjećaju i danas.
Drugim riječima, svi oni koji su osjetili posljedice ove krize na ovaj ili onaj način optužuju upravo sistem EU-a tvrdeći kako bi im bilo puno lakše kada ne bi bili u uniji, odnosno kada bi njihove države mogle donositi potpuno suvereno odluke.
Veliko je pitanje je li to uistinu tako. Naime, ako je europska financijska kriza jedna od tipičnih kapitalističkih cikličkih kriza, onda nju ne bi pogođene zemlje mogle izbjeći niti da su se nalazile izvan okvira Europske unije. S druge strane, kriza je otkrila kako se jedinstvena pravila teško primjenjuju na sve članice s jednakim učinkom u teškim trenucima.
Stvoren je dojam da pravila više koriste većim i bogatijim članicama dok su manje zemlje pogođene opadanjem životnog standarda i mjerama štednje.
Kako zemljama koje nakon ulaska u EU proživljavaju pad životnog standarda, za koje je EU kriva ...
Ako izuzmemo sukobe na Balkanu 90-ih i sukob na istoku Ukrajine, Europa je nakon formiranje Europske unije zaista vrlo mirna, vjerojatno mirnija no ikad ranije.
Krenulo se od pretpostavke da među ujedinjenim zemljama neće biti povoda za ratove i sukobe. Ima smisla, ali kako ujediniti tolike zemlje koje imaju svoje specifične tradicije, povijesti, kulture... Odgovor je - postepeno.
Svim zagovornicima ujedinjene Europe bilo je jasno da se takvo što neće moći stvoriti preko noći. Prvo se 1951. formirala Europska zajednica za ugljen i čelik. Cilj je bio na prostoru zemalja članica (Belgija, Francuska, SR Njemačka, Italija, Luksemburg i Nizozemska) stvoriti jedinstveno tržište za ugljen i čelik.
Nakon toga, 1957. navedene zemlje potpisuju Rimski sporazum kojime je stvorena Europska ekonomska zajednica (EEZ) te je uspostavljena carinska unija.
Klub se širi nakon Ugovora iz Maastrichta 1993. te tada i formalno EEZ postaje Europska unija (EU). Nekoliko godina kasnije ide se velikim korakom naprijed prema još dubljoj integraciji - 1999. stvara se monetarna unija s valutom euro, a u godinama nakon znatan broj europskih zemalja priključuje se Europskoj uniji.
Ideja je tada bila da se krene dalje s integracijom, da Europska unija nakon što je postala trgovinska i monetarna, postane i politička. Drugim riječima, da Europa postane ono što je danas SAD - federacija više zemalja u jednoj velikoj državi, odnosno Sjedinjenje europske države.
Zašto se to nije dogodilo? Bile bi zemlje možda čak i voljne ući u takvu federaciju, kada bi imale koristi od toga. Nažalost po sve zagovornike još većeg europskog ujedinjenja dogodila se velika europska financijska kriza koja je ostavila veliki trag, a posljedice se snažno osjećaju i danas.
Drugim riječima, svi oni koji su osjetili posljedice ove krize na ovaj ili onaj način optužuju upravo sistem EU-a tvrdeći kako bi im bilo puno lakše kada ne bi bili u uniji, odnosno kada bi njihove države mogle donositi potpuno suvereno odluke.
Veliko je pitanje je li to uistinu tako. Naime, ako je europska financijska kriza jedna od tipičnih kapitalističkih cikličkih kriza, onda nju ne bi pogođene zemlje mogle izbjeći niti da su se nalazile izvan okvira Europske unije. S druge strane, kriza je otkrila kako se jedinstvena pravila teško primjenjuju na sve članice s jednakim učinkom u teškim trenucima.
Stvoren je dojam da pravila više koriste većim i bogatijim članicama dok su manje zemlje pogođene opadanjem životnog standarda i mjerama štednje.
Kako zemljama koje nakon ulaska u EU proživljavaju pad životnog standarda, za koje je EU kriva ...
