Inflacija donosi sa sobom mnoge nepoželjne ekonomske i socijalne promjene u funkcioniranju gospodarstva. Zbog toga je obuzdavanje inflacije jedan od glavnih ciljeva nositelja i kreatora ekonomske politike. Pri tom važna uloga pripada monetarnoj politici i središnjoj banci kao njezinom glavnom nositelju.
Tijekom proteklih desetljeća došlo je do značajnih rasprava o pitanju kako središnje banke trebaju raditi svoj posao imajući na umu da je cilj monetarne politike dugoročno osigurati stabilnost cijena, a u kraćem roku pomoći u stabilizaciji cikličkih kretanja outputa. S druge su strane problemi o kojima nositelji monetarne politike trebaju voditi računa. To su vremenska konzistentnost prema kojoj prošle, sadašnje i buduće akcije na području monetarne politike moraju biti na jedinstvenoj liniji, te sklonost nositelja ekonomske politike prema inflaciji kako bi se povećala agregatna potražnja i output.
Većina ekonomskih škola, polazeći od zaključka Miltona Fridmana da je inflacija uvijek i isključivo monetarni fenomen, potvrđuje ulogu monetarne politike u kreiranju i suzbijanju inflacije. Kako bi centralna banka postigla svoj cilj (suzbijanje inflacije), potrebno je da bude što manje povezana s vladama, jer njima često upravljaju politički poslovni ciklusi koji pokušavaju mjerama ekonomske i monetarne politike potaknuti konjukturu (rast) neposredno prije izbora, kako bi političari bili ponovno izabrani. Koliko će brzo i efikasno centralna banka reagirati na inflaciju ovisi od njene organizacijske strukture, stupnja zakonodavne i stvarne nezavisnosti od izvršne i zakonodavne vlasti.
Želje i očekivanja
Devedesete godine su imale ogroman učinak na način na koji se provodi monetarna politika. U SAD-u Alan Greenspan je počeo provoditi monetarnu politiku na temelju ciljanja kamatne stope, nastojeći prilagoditi visinu kamatne stope potrebama ekonomije. Ovaj pristup se pokazao boljim od kontrole količine novca u ekonomiji. Kontrolom kamatne stope monetarna politika je dobila fleksibilnost i mogućnost da postane stvarna pomoć realnoj ekonomiji.
Druga značajna promjena u provođenju monetarne politike je bila ideja o ciljanoj inflaciji. Ideja ciljane inflacije je relativno jednostavna. Centralna banka želi stabilnost cijena, kako nije moguće postići da inflacija bude 0 posto, onda je druga najbolja opcija da inflacija bude niska i stabilna. Sukladno teoriji racionalnih očekivanja, ako svi sudionici u ekonomiji imaju isti model onda je moguće da svi sudionici imaju ista očekivanja, a ako svi sudionici u ekonomiji imaju ista očekivanja onda je moguće za centralnu banku da stabilizira ta očekivanja. Centralna banka treba jasno reći koliku inflaciju želi, koju inflaciju cilja u kojemu razdoblju. S obzirom da je inflaciju nemoguće ciljati točno u desetinku postotka svaki mjesec i da centralna banka obično reagira tek kada se šokovi dogode, inflacija se obično cilja u 'srednjoročnom razdoblju'.
Iz perspektive monetarne politike za centralnu banku nije nužno da vrijednost inflacije u svakome razdoblju bude jednaka cilju koji je centralna banka postavila. Važno je da inflacija u prosjeku bude što bliža cilju koji je centralna banka postavila. Kada je inflacija ispod cilja centralna banka će promijeniti mjere i stvoriti uvjete za moguće povećanje inflacije, a kada je inflacija iznad prosjeka centralna banka će mjerama djelovati antiinflatorno.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
