U sve većoj multipolarnosti svijeta, iza velikih sila poput SAD-a, Rusije, Europske unije, Kine i Indije, nalazi se niz zemalja koji nastoji povećati svoju ulogu na svjetskoj razini. To su mahom veliki regionalni igrači, poput Turske ili Irana, ili Brazila i Argentine. Na području Jugoistočne Azije ili Indokine takvu ulogu je sebi zacrtala Indonezija.
Indonezija je po mnogo čemu nepravedno izostavljena iz fokusa međunarodnih analiza. Kad je kineski predsjednik Xi Jinping nedavno posjetio Seattle, Washington i New York u američkim je medijima do histerije doveden njegov dolazak u SAD. Ovaj tjedan će malo tko posvetiti više pažnje posjedu indonezijskog predsjednika Jokoa Widodoa Washingtonu i Silikonskoj dolini. Doista, predsjednički posjeti Bijeloj kući su česti i bogati programom, ali je pitanje zašto američki političari, donositelji odluka i mediji nemaju više interesa za najmnogoljudniju zemlju Indokine i najmnogoljudniju pojedinačnu muslimansku naciju na svijetu.
Indonezija na karti
Indonezija je zemlja sa sekularnim ustavom i demokratskim političkim procesom, koja ipak utječe na tijekove islamizma, kao legitimnog političkog pravca. Ujedno je najveći arhipelag na svijetu. Kroz njezine tjesnace poput Melake, Makassara i Sunde godišnje prolazi najveći dio svjetske trgovine. Zapravo, ti tjesnaci su obilježili povijest Istočne, Jugoistočne i Južne Azije u posljednjih dvije tisuće godina, a značajno utječu i danas na pomorske trgovačke i vojne puteve za cijeli svijet. U vrijeme pomorskih otkrića, moreplovci s indonezijskog otočja su svoju trgovačku liniju povlačili prema Madagaskaru, Arabiji i Rogu Afrike. Višeetničke luke kao što su Aceh, Makassar, Majapahit, Banten i Sri Vijaya bile su ključne za trgovinu između istoka i zapada. U odnosu prema Indoneziji, Kina je kasno stigla u pomorsku trgovinu, daleko kasnije od Indonežana, Indijaca i Arapa.
Indonezija ima oko 250 milijuna ljudi te je u središtu indokineskog prostora od Malezije na zapadu do Filipina na istoku. Nalazi se u području Južnog kineskog mora gdje Peking provodi ekspanzionističku politiku, te gdje se kineske težnje kose s indonezijskim suverenitetom nad otočjem Natuna, gdje se crpi prirodni plin. Kina danas zanemaruje povijesne činjenice i poziciju indonežanskih, indijskih i arapskih moreplovaca, te gradi mitove o svojoj maritimnoj prošlosti te državicama koje su plaćale Kini danas kako bi umirili kineske careve. Povijesne su činjenice ipak pomalo drugačije. Zabilježena je samo jedna povijesna kineska maritimna zona u ranom 15.stoljeću, kada su putovanja moreplovca Zheng Hea Južnim kineskim morem i Indijskim oceanom izazvale divljenje, ali ništa više od toga.
Pad indonezijskog pomorskog carstva uslijedio je kad su stigli portugalski, nizozemski i britanski kolonizatori. Oni su omogućili da Kina proširi svoje zone utjecaja. U moderno doba SAD su ostvarile svoj utjecaj, a padom interesa Washingtona nije nužno da će Kina zauzeti to mjesto. Trenutačna kineska geopolitička teorija zaokruživanja, koja označava kinesku ideju da utječe na krug zemalja koji istiskuje američki utjecaj, nije jednoznačna u svim zemljama.
S obzirom na te osobitosti, Indonezija bi se trebala uzimati kao ozbiljan geopolitički akter i u mnogim područjima logično i posljedično veći akter od, primjerice, Japana. SAD, s druge strane, nakon što su sredile posao s Iranom, okrenule su svoju pažnju prema Aziji. To je službeni stav drugog mandata predsjednika Baracka Obama, s fokusom na Istočnu Aziju i Indokinu, odnosno pacifičko područje. Poneki je napredak u tom smislu primjetan, posebice u povećavanju prisutnosti američke ratne mornarice i potpisivanja transpacifičkog partnerstva.
Otkako je u Indiji premijerom postao Narendra Modi, Amerikanci su vidno poboljšali odnose s najmnogoljudnijom zemljom na svijetu. Ipak, Indonezija je unatoč svojoj ključnoj strateškoj i političkoj poziciji nekako ostala izvan pažnje. Widodo je pristao vratiti u svoju vladu ekonomske nacionaliste, što nije lako s obzirom na decentralizaciju vlasti u Indoneziji. Potom je Džakarta objavila da će se Indonezija priključiti transpacifičkom partnerstvu kroz dvije godine. Ujedno, Indonezija je zaključila dugo vremena sporan ugovor s američkom kompanijom Freeport McMoran za ulaganje vrijedno 16 milijardi dolara u postojeće rudnike zlata i bakra u Papui. To je velik novac, pa je Widodo nastojao izmaknuti nacionalističke prepreke stranom ulaganju, a mnoge od tih prepreka su ideološke prirode.
Ovo su znaci da Indonezija, unatoč svom nacionalizmu, odlučnosti da ostane neutralnom u multipolarnim sukobima, te svom jakom antiameričkom stavu još od vremena Sukarna, želi više američke pažnje. Danas je Indonezija na ključnom gospodarskom križanju. Raste broj stanovništva, a nekih 43 posto zemlje je mlađe od 25 godina. To demografsko pomlađivanje sa sobom nosi i nove političke odluke naroda. Joko Widodo (znan kao Jokowi) je velika promjena na političkoj sceni nakon predsjednika Susila Bambanga Yudhoyonoa. Widodo je sam poduzetnik, reformatorski orijentiran i možda jedini političar na visokoj poziciji koji nije optužen za korupciju. Ipak, njegovi politički saveznici nemaju većinu u parlamentu. Tijek reforme je usporen uslijed azijske financijske krize, a protekcionističke tendencije su očite, pogotovo u zabrani izvoza sirovih mineralnih resursa.
Zbog tih protekcionističkih politika, Indonezija pati jer je nisko na ljestvici lakoće poslovanja. Prema istraživanju Svjetske banke, Indonezija je na 114 mjestu od 189 zemalja u lakoći poslovanja. To ju smješta iza Filipina (95.), Kine (90.) i Vijetnama (78.). Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD) procjenjuje da je Indonezija jedna od četiri zemalja s najvećim restrikcijama u izravnim stranim ulaganjima među 58 promatranih zemalja. Transparency International stavlja Indoneziju na 107 mjesto od 174 zemalja po razini korupcije, iza Kine (100.), Filipina (85.) i Indije (85.), a posebno je raširena korupcija u sudstvu.
Indonezija ujedno ima jednu od najlošijih infrastruktura na svijetu, a Džakarta se smatra da ima jedan od najgorih prometa na svijetu. Povećanje cestovne mreže u prošlog desetljeću povećalo se za 35 posto, a povećanje vozila iznosilo je preko 300 posto. Manjak infrastrukturne povezanosti je značajan razlog zašto Indonezija ne može iskoristiti svoju snagu za gospodarski i proizvodni rast. Logistički problemi pate zbog toga jer je slaba povezanost među otocima pa Indonezija ne može rasti kao jedinstveno tržište. Nije rijetko da se roba s jednog indonežanskog otoka prevozi u Singapur, Kinu ili čak Rotterdam da bi se na kraju prevezla na drugi indonežanski otok. Također je slaba obrazovna slika, a polovica mladeži u 15. godini života ne zna osnove čitanja i matematike. Korupcija u školstvu je toliko velika da dvadeset posto učitelja prima plaću, a uopće ne dolazi u školu.
Svjetski ekonomski forum je zabilježio ogromni jaz između radničkog prava za žene i za muškarce. Ženski udio u radnoj snazi je relativno malen, a mnoge imaju zaposlenje s pola radnog vremena ili rade u sivim zonama. Mnogobrojni pripadnici domorodačkog stanovništva također su radno diskriminirani, što je velika šteta za indonezijsko gospodarstvo s obzirom da oni broje do 70 milijuna ljudi, posebice u Zapadnoj Papui. Posljedično, preko 40 posto stanovnika Zapadne Papue živi u siromaštvu. Uz to, od početka ovog stoljeća Indonezija je provela decentralizaciju uprave, što je dovelo vladu bliže narodu, ali također povećala neučinkovitost javnih usluga i povećala korupciju lokalnih vlasti.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.