U sve većoj multipolarnosti svijeta, iza velikih sila poput SAD-a, Rusije, Europske unije, Kine i Indije, nalazi se niz zemalja koji nastoji povećati svoju ulogu na svjetskoj razini. To su mahom veliki regionalni igrači, poput Turske ili Irana, ili Brazila i Argentine. Na području Jugoistočne Azije ili Indokine takvu ulogu je sebi zacrtala Indonezija.
Indonezija je po mnogo čemu nepravedno izostavljena iz fokusa međunarodnih analiza. Kad je kineski predsjednik Xi Jinping nedavno posjetio Seattle, Washington i New York u američkim je medijima do histerije doveden njegov dolazak u SAD. Ovaj tjedan će malo tko posvetiti više pažnje posjedu indonezijskog predsjednika Jokoa Widodoa Washingtonu i Silikonskoj dolini. Doista, predsjednički posjeti Bijeloj kući su česti i bogati programom, ali je pitanje zašto američki političari, donositelji odluka i mediji nemaju više interesa za najmnogoljudniju zemlju Indokine i najmnogoljudniju pojedinačnu muslimansku naciju na svijetu.
Indonezija na karti
Indonezija je zemlja sa sekularnim ustavom i demokratskim političkim procesom, koja ipak utječe na tijekove islamizma, kao legitimnog političkog pravca. Ujedno je najveći arhipelag na svijetu. Kroz njezine tjesnace poput Melake, Makassara i Sunde godišnje prolazi najveći dio svjetske trgovine. Zapravo, ti tjesnaci su obilježili povijest Istočne, Jugoistočne i Južne Azije u posljednjih dvije tisuće godina, a značajno utječu i danas na pomorske trgovačke i vojne puteve za cijeli svijet. U vrijeme pomorskih otkrića, moreplovci s indonezijskog otočja su svoju trgovačku liniju povlačili prema Madagaskaru, Arabiji i Rogu Afrike. Višeetničke luke kao što su Aceh, Makassar, Majapahit, Banten i Sri Vijaya bile su ključne za trgovinu između istoka i zapada. U odnosu prema Indoneziji, Kina je kasno stigla u pomorsku trgovinu, daleko kasnije od Indonežana, Indijaca i Arapa.
Indonezija ima oko 250 milijuna ljudi te je u središtu indokineskog prostora od Malezije na zapadu do Filipina na istoku. Nalazi se u području Južnog kineskog mora gdje Peking provodi ekspanzionističku politiku, te gdje se kineske težnje kose s indonezijskim suverenitetom nad otočjem Natuna, gdje se crpi prirodni plin. Kina danas zanemaruje povijesne činjenice i poziciju indonežanskih, indijskih i arapskih moreplovaca, te gradi mitove o svojoj maritimnoj prošlosti te državicama koje su plaćale Kini danas kako bi umirili kineske careve. Povijesne su činjenice ipak pomalo drugačije. Zabilježena je samo jedna povijesna kineska maritimna zona u ranom 15.stoljeću, kada su putovanja moreplovca Zheng Hea Južnim kineskim morem i Indijskim oceanom izazvale divljenje, ali ništa više od toga.
Pad indonezijskog pomorskog carstva uslijedio je kad su stigli portugalski, nizozemski i britanski kolonizatori. Oni su omogućili da Kina proširi svoje zone utjecaja. U moderno doba SAD su ostvarile svoj utjecaj, a padom interesa Washingtona nije nužno da će Kina zauzeti to mjesto. Trenutačna kineska geopolitička teorija zaokruživanja, koja označava kinesku ideju da utječe na krug zemalja koji istiskuje američki utjecaj, nije jednoznačna u svim zemljama.
S obzirom na te osobitosti, Indonezija bi se trebala uzimati kao ozbiljan geopolitički akter i u mnogim područjima logično i posljedično veći akter od, primjerice, Japana. SAD, s druge strane, nakon što su sredile posao s Iranom, okrenule su svoju pažnju prema Aziji. To je službeni stav drugog mandata predsjednika Baracka Obama, s fokusom na Istočnu Aziju i Indokinu, odnosno pacifičko područje. Poneki je napredak u tom smislu primjetan, posebice u povećavanju prisutnosti američke ratne mornarice i potpisivanja transpacifičkog partnerstva.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
