Napeta situacija na rusko-ukrajinskoj granici danas svakako izgleda mirnije nego prije dva dana zahvaljujući konkretnim detaljima koji se otkrivaju o sadržaju razgovora Biden-Putin u utorak. Dužnosnici s ruske strane tvrde kako će Biden tražiti od Ukrajine da potvrde autonomiju za Donbas, odnosno separatističke provincije Donjeck i Lugansk. Također će Biden navodno inzistirati na tome da Ukrajina barem 10 godina ne traži članstvo u NATO-u.
Ukoliko se potvrdi da je to sve točno (informacije s američke strane su još uvijek dosta šture), je li ovo ustupak Rusiji? Ili kompromis? Ili ništa od navedenog? Neki već tvrde da je ovo bio "ruski rulet", kako je Putin poslao više desetina tisuća vojnika na ukrajinsku granicu kako bi nešto dobio, u kontekstu ruske nacionalne sigurnosti. To nešto svakako bi bila potvrda da Ukrajina neće ulaziti u NATO savez i da se na prostor Ukrajine neće postavljati naoružanja koja bi mogla ugroziti ruski teritorij. Sam Putin je to i sam naglasio, da će od Bidena tražiti "pravno osiguranje" da Ukrajina neće ulaziti u NATO savez.
Biden je mogao Putina jednostavno odbiti, kako je zapravo svega dan ranije i rekao da će učiniti poručivši kako "ne priznaje ničije crvene linije". Mogao se pak odlučiti i za kompromisno rješenje koje bi dovelo do de-eskalacije i čini se da u privatnosti više naginje toj opciji dok se za javnost i dalje želi projicirati "čvrst stav". To čak malo podsjeća na rješenje Kubanske krize između Kennedya i Hruščova - Sovjeti su javno povukli svoje nuklearno oružje iz Kube, a Amerikanci svoje iz Turske, no ovaj drugi dio dogovora nije se spominjao u javnosti kako bi Kennedy sebe prikazao kao pobjednika.
Kompromis koji sad Biden nudi Putinu jest određeni izlazak u susret, ali ne prevelik. Taj moratorij od 10 godina na ukrajinsko članstvo u NATO-u i nije zapravo tako dugačak period ako se situacija malo konkretnije pogleda. Naime, da je situacija i posve mirna i da Ukrajina preda zahtjev za članstvom u NATO-u danas taj proces bi svakako potrajao nekoliko godina. Jasno, uvijek se može zamisliti scenarij u kojem Ukrajina ulazi u NATO "preko reda" po nekakvom hitnom postupku, no u pravilu to je procedura koja bi potrajala.
Ako na trenutak zamislimo da Rusija uopće nije relevantan akter u ovoj priči onda dolazimo do situacije gdje Zapad zapravo i nije odveć zadovoljan ukrajinskim ponašanjem. Od Zelenskog su očekivali da će "počistiti scenu", da će njegova Vlada smanjiti utjecaj oligarha i raditi na borbi protiv korupcije. Jasno, ako bi Ukrajina jednog dana bila primljena u EU članstvo od nje se očekuje da bude i temeljito pripremljena za takvu tranziciju, odnosno da bude spremna za biznis. U konačnici to i jest glavni cilj EU pristupnih uvjeta. Ne žele u svom klubu imati zemlju gdje bi glavninu profita odnosili lokalni oligarsi i "rođački kapitalizam".
Sve ovisi o tome iz koje se perspektive gleda. Uzmimo kao primjer Poljsku. U aktualnoj krizi s Bjelorusijom nju se smatra gotovo pa bastionom zapadnog svijeta prema Rusiji i zoni ruskog utjecaja. Iz te perspektive Poljska je iznimno važna, gotovo pa nezamjenjiva. Ali, još jednom, ako se izbaci iz priče ruski faktor, imamo vrlo napete odnose između Varšave i Bruxellesa, do te mjere da se spominje i mogući izlazak Poljske iz Europske unije (zbog sve različitijih interpretacija pravosuđa).
Drugim riječima, Ukrajinu će se predstaviti kao bastion slobode, demokracije i zapadnih vrednota kada za to bude postojala potreba, odnosno kad se bude htjelo stvarati zid prema Rusiji. Ali Ukrajina, jasno, nije stvarno u toj kategoriji. Zapravo stanje u Ukrajini i Rusiji, ako se gleda iz unutarnje perspektive, vrlo je slično.
Sve u svemu, ako Biden želi reći da bi Ukrajina - u svrhu mira između Rusije i Zapada - trebala ići putem Finske, da slobodno postane EU članica, ali ne i NATO članica, to bi bilo pohvalno. Poček od 10 godina na NATO članstvo pak nije neko dugoročno rješenje, to više zvuči kao zamrzavanje sukoba na još nekoliko godina (taman kad bi Bidenu završio drugi mandat, ako ga dobije).
Ali svakako je bolje od militarističke alternative. Biden je već u nekoliko navrata pozitivno iznenadio svojim odlukama. Summit koji je održao s Putinom u Ženevi u lipnju svakako je doprinjeo shvaćanju da Rusija i SAD, barem u teoriji, mogu pronaći zajednički jezik. Nadalje, povukao je vojsku iz Afganistana iako je realno mogao reći da takvu ideju odbacuje pošto je riječ o "Trumpovom planu".
Biden bi mogao biti lošiji predsjednik no što je. Nije teško zamisliti daleko opasnije aktere na njegovom mjestu koji bi ovu situaciju odigrali na način da bi huškali Ukrajinu do kraja da krenu na Donbas nadajući se da će završiti u ratu protiv Rusije. Ako se ispostavi da je Bidenu u interesu spriječiti rat, dok ga neki otvoreno zazivaju, to je iznimno velika stvar.
Naravno, ako bismo situaciju promatrali u jednom širem geopolitičkom aspektu onda je jasno da SAD-u i nije u interesu sad toliko rušiti odnose s Rusijom dok ispravno zaključuju kako je najveća prijetnja njihovom globalnom utjecaju Kina, a ne Rusija. U slučaju konfrontacije s Kinom nipošto im ne treba maksimalno otuđena Rusija, zapravo treba im po mogućnosti maksimalno neutralna Rusija i čudi kako SAD otvorenije ne radi na tome.
To je nešto što je bilo vrlo jasno Bidenovom prethodniku Donaldu Trumpu koji je išao s planom da smiri odnose prema Rusiji i počinje se aktivno pripremati za ono što će sigurno biti glavni sraz 21. stoljeća, onaj između SAD-a i Kine. Nakon pak summita u Ženevi u lipnju ove godine stekao se dojam da je to nešto što i Joe Biden itekako shvaća. No, obojica (naročito Trump) susreli su se s ogromnom domaćom opozicijom prema takvom pristupu.
To je već problem interne američke političke indoktrinacije koja će im u vrlo bliskoj budućnosti raditi kontra nacionalnih interesa, ali očito nema načina da se postigne konsenzus. Trump je proglašen "ruskim agentom" i kroz cijeli njegov mandat trajala je notorna "Russiagate" teorija zavjere vođena od strane vodećih medija. Biden, ako se pročuje da popušta Putinu, naći će se na sličnom udaru.
Čini se kako danas u SAD-u imamo nekoliko škola kad je riječ o geopolitičkoj interpretaciji svijeta. Jedna kao najveću prijetnju vidi Kinu (zbog njenog ekonomskog razvoja), druga Rusiju (zbog mogućnosti utjecanja u Europi), a treća i Rusiju i Kinu tretira na sličan način. Potpuno pak izostaje četvrta škola koja bi gradila normalne odnose sa svim globalnim silama ili ako postoji onda je izgurana posve na marginu (recimo demokratska kandidatkinja Tulsi Gabbard je zastupala takvu politiku).
Što se tiče aktualne krize na istoku Europe, je li ovo bio "ruski rulet"? Čini se da jest, ali čiji? Možda je ovog puta SAD igrao ruski rulet pokušavajući stvoriti krizu i nove probleme po Rusiju. Zanimljivo je da iz Kijeva danas također dolaze određene pomirljive poruke čim se pročulo kako Biden izlazi Putinu u susret po pitanju de-eskalacije krize. To potvrđuje kako je vlast u Kijevu iznimno ovisna o američkim odlukama.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
